Skromnije, ali zato pouzdanije

Ilustracija: Konstantin Mahler

Ilustracija: Konstantin Mahler

Ruska Federacija i Europska unija gotovo su vršnjaci. RF se na karti svijeta pojavila u prosincu 1991., a EU u veljači 1992. Unatoč trenutnoj krizi, Stari svijet i dalje ostaje zajednica koja je Rusiji najbliža u kulturno-povijesnom smislu. Uzburkane strasti između Moskve i europskih glavnih gradova svjedoče upravo o toj bliskosti i o tome da je kronika naše koegzistencije vrlo duga. Azija, za razliku od Europe, ne izaziva nikakve emocije.

Odnosi Rusije i Europske unije i dalje su krajnje zategnuti, a ne vidi se ni najmanja mogućnost da ta zategnutost popusti. Očito je da Bruxelles neće ukidati sankcije, bar ne u doglednoj budućnosti. Štoviše, bilo kakav nered na istoku Ukrajine sada će se, po svemu sudeći, interpretirati isključivo kao krivnja Moskve, i može poslužiti kao povod za nove mjere odmazde. Na primjer, nedavno je izjavljeno da će sankcije prema Rusiji biti pooštrene ako jedinice Donjecke Narodne Republike uspostave kontrolu nad Donjeckim aerodromom. Drugim riječima, Rusija je odgovorna doslovno za sve što se događa u Ukrajini.

Mogu li se Rusija i EU vratiti na konstruktivnije odnose? Još jučer je na službenoj razini bilo uobičajeno govoriti o strateškom partnerstvu. Pravna osnova tih veza je Sporazum o partnerstvu i suradnji, koji je potpisan prije 20 godina. Taj sporazum podrazumijeva da će se strane pomicati u pravcu svestranog zbližavanja i integracijskog oblika suradnje.

Točno je da se pristupi RF i EU ne podudaraju, ali to nije dokaz da je netko od nas u pravu, niti je dokaz nečije superiornosti.

Dotični dokument nitko neće ukinuti, jer to uopće nije nužno. Ali zato novi temeljni dokument, o kojem se pregovaralo prije ukrajinske krize, sigurno neće biti potpisan. Kada se jednoga dana kontakti između Moskve i europskih gradova u potpunosti obnove, a to će se prije ili kasnije svakako dogoditi, bit će potreban principijelno novi model odnosa, i on ne može biti zasnovan na dugoročnim željama, nego na stvarnom stanju i na granicama realnih mogućnosti.

RF i EU gotovo su vršnjaci. Ruska Federacija se na karti svijeta pojavila u prosincu 1991., a Europska unija u veljači 1992. I jedna i druga su novi entiteti, ali su obje naslijedile dugu povijest svojih prethodnika. Stoga ne bi bilo sasvim korektno tvrditi da se početkom 1990-ih u svakom pogledu počinjalo od nule. Ipak, ne može se poreći ni pokušaj da se suštinski u svemu krene od početka. Tada su se prvi put obje strane složile da im je dugoročni cilj formiranje zajednice na temelju harmonizacije normativne baze, i (u idealnoj varijanti) najveće moguće zbližavanje.

Europska unija je neobična struktura, sa složenim unutarnjim ustrojstvom i jako izraženom ideološkom komponentom. Zbog toga EU nije veoma prikladna za normalne odnose s vanjskim partnerima, posebno ako se oni mogu tretirati kao potencijalni sudionici europskog projekta u užem (članstvo) ili širem smislu (zona u kojoj se primjenjuju pravila i norme Europske unije). Rusija nikada nije ozbiljno razmatrala mogućnost stupanja u Europsku uniju, niti ju je Bruxelles doživljavao kao vjerojatnog kandidata. Ipak, Moskva se općenito slagala s tim da europska normativno-pravna baza može, i čak treba služiti kao osnova za zbližavanje.

U jednom trenutku je Europskoj uniji postalo jasno da samo znatno oslabljena Rusija može osigurati zadovoljavajuće uvjete za [prihvaćanje europske normativno-pravne baze]. Što je država postajala učinkovitija poslije krize 1990-ih, Moskva je zahtijevala sve ravnopravniji model odnosa.

Doduše, u jednom trenutku je postalo jasno da samo znatno oslabljena Rusija može osigurati zadovoljavajuće uvjete za takav pristup. Što je država postajala učinkovitija poslije krize 1990-ih, Moskva je zahtijevala sve ravnopravniji model odnosa. Drugim riječima, zahtijevala je odnose koji nisu zasnovani na bazi pravnih propisa Europske unije, nego na nekakvim zajedničkim, usuglašenim pravilima. Europska unija, međutim, nije dovoljno sposobna za takvo što. Zbog toga je ljuštura ostala ista, a sadržaj je postajao sve siromašniji. Ukrajinska kriza je stavila točku na takvo stanje stvari. Besmisleno je govoriti o strateškom partnerstvu kada se uvode uzajamne sankcije.

Što dalje? U razdoblju koje predstoji zadatak je najprije minimalizirati štetu. Demontaža prethodnog modela može se odvijati u kontroliranom režimu, a može i putem urušavanja. Zasada bi se prije reklo da je u pitanju ovo drugo.

Federica Mogherini, nova šefica europske diplomacije, nedavno je u izlaganju na debati u Europskom parlamentu rekla: "Rusija (...) može ne biti partner u ovom trenutku, ali ona je strateška zemlja u svijetu. Trebamo duboko preispitati naše odnose s Rusijom u sljedećih pet godina." To je ispravan pristup. S jedne strane, priznaje se da od Rusije nije moguće pobjeći, a s druge se ističe potreba za preispitivanjem samog modela odnosa.

Europa, svjetionik koji se gasi
Izbori za europski parlament pokazuju da u Europi raste nacionalističko, ultrakonzervativno i euroskeptično raspoloženje, i da nema ni govora o vodećoj ulozi EU na svjetskoj političkoj sceni. Pokušaji EU da igra takvu ulogu završavaju blamažom čak i u regijama Istočne Europe i Bliskog Istoka.

Isto je to potrebno i Rusiji - shvatiti što želi od Europske unije sada, kada su se raspršile iluzije oko integracije. Ako je okretanje Aziji doista prioritet, onda treba naglasiti da to nije usmjereno protiv Europe, nego jednostavno nije moguće funkcionirati u 21. stoljeću bez razgovijetne politike prema dijelu svijeta koji doživljava najburniji razvoj.

Stari svijet i dalje ostaje zajednica koja je Rusiji najbliža u kulturno-povijesnom smislu. Uzburkane strasti između Moskve i europskih glavnih gradova svjedoče upravo o toj bliskosti i o tome da je kronika naše koegzistencije vrlo duga. Azija, za razliku od Europe, ne izaziva nikakve emocije. Europa će dugo biti vrlo važan ekonomski i tehnološki partner, iako se sada čini sve kako bi uzajamna ovisnost bila što manja. Razumno bi bilo odabiranje pragmatičnog pristupa, kao i priznanje da su naše sadašnje razlike jednim dijelom proizvod naših zajedničkih korijena, iz kojih su stabla krenula na različite strane.

Prema tome, točno je da nam se pristupi ne podudaraju, ali to nije dokaz da je netko od nas u pravu, niti je dokaz nečije superiornosti. To je samo jedna činjenica, i ništa više. Osim toga, ekspanzivni pokušaji da se zauzme što više "životnog prostora", neovisno o metodama (vojnopolitičkim ili medijskim i pravnim) koji se u tim pokušajima primjenjuje, mogu izazvati velike poteškoće i na jednoj i na drugoj strani. Ima razloga da obje strane postupaju oprezno, sa sviješću da se idealna harmonija ne može postići, ali da svakako treba izbjeći i disharmoniju, koja je razorna za sve. U tom slučaju postoji šansa da se poslije izvjesnog vremena započne s izgradnjom novog prostora "velike Europe" koja se neprimjetno preljeva u "veliku Aziju". Dakle, bez pretjerano ambicioznih projekata i težnje da se onaj drugi "preodgoji", nego sa sviješću da je to zajednička potreba.

Autor je predsjednik predsjedništva Savjeta za vanjsku i obrambenu politiku