Posljedice nepoštivanja svjetskom poretku uspostavljenom poslije Hladnog rata

Izvor: Aleksej Jorš

Izvor: Aleksej Jorš

Politolog Dmitrij Simes govori o tome zašto Rusiji, Zapadu i Ukrajini predstoji vrlo dug put od pregovora u Minsku do konačnog rješenja konflikta. Iako je uslijed krize u Ukrajini neprijateljstvo prema Rusiji značajno zaoštreno, ono se pojavilo prije nekoliko godina i bilo je izazvano prevladavajućim dojmom da se Rusija pod vlašću Vladimira Putina odbija ponašati u skladu s onim svjetskim poretkom koji je uspostavljen nakon Hladnog rata.

Prekid vatre u istočnoj Ukrajini - to su dobre vijesti za napaćeno lokalno stanovništvo. Međutim, primirje je i dalje nestabilno i izaziva različita očekivanja i kod obje sukobljene strane i kod snaga koje ih podržavaju iz inozemstva.

Što se tiče Zapada, prva očigledna okolnost je da, iako je uslijed krize u Ukrajini neprijateljstvo prema Rusiji značajno zaoštreno, ono se pojavilo prije nekoliko godina i bilo je izazvano prevladavajućim dojmom da se Rusija pod vlašću Vladimira Putina odbija ponašati u skladu sa svjetskim poretkom koji je uspostavljen nakon Hladnog rata. Suprotstavljanje Rusije planu SAD-a da izvrši zračni napad na Asadov režim u Siriji, snažno protivljenje širenju NATO-a i razmještanju elemenata PRO-a u Europi, uvođenje ograničenja prema nevladinim organizacijama u Rusiji koje financiraju zapadni fondovi i nezainteresiranost za izgradnju demokracije po zapadnom modelu bili su, vjerojatno , posljednji znaci Washingtonu i Bruxellesu da se Putinova Rusija veoma razlikuje od drugih postsovjetskih zemalja. Prema njihovom gledištu, Rusija je uporno odbijala prihvatiti zapadne standarde ponašanja u apsolutno svakom pogledu.

U kolovozu 1991. predsjednik George Bush Stariji upozoravao je protiv nacionalizma u Ukrajini i svugdje u SSSR-u, očito dajući prednost scenariju prema kojem bi Ukrajina ostala u sastavu reformiranog Sovjetskog Saveza.

Bilo bi pretjerivanje ako bismo tvrdili da je Zapad jednostavno tražio priliku da kazni Rusiju. Međutim, bez ikakve sumnje, postojala je predisponiranost da se u sukobu između Moskve i Kijeva Rusija predstavi kao nepokoran agresor, a Ukrajina kao prijateljska žrtva. Ova predisponiranost je bila prizma kroz koju su potezi Rusije u Ukrajini promatrani ne samo od strane SAD-a i zemalja EU, nego i od strane većine zapadnih medija, vanjskopolitičke elite i najšireg javnog mnijenja.

Druga okolnost je da zapadne zemlje i, konkretno, SAD, nisu htjele prihvatiti da Rusija s Ukrajinom ima specifične odnose, a posebno su odbijale priznati da uslijed ovih specifičnih odnosa Rusija u ovoj državi ima neka posebna prava. Neokonzervativci i liberalni intervencionisti, koji su umnogome određivali vanjsku politiku Amerike nakon Hladnog rata, hvalili su se da je upravo smjer razvoja Amerike doveo do poraza SSSR-a. Pragmatični realisti su, s druge strane, izražavali negodovanje zbog preuveličavanja uloge SAD-a u kolapsu Sovjetskog Saveza i podsjećali da je u kolovozu 1991. predsjednik George Bush Stariji upozoravao protiv nacionalizma u Ukrajini i svugdje u SSSR-u, očito dajući prednost scenariju prema kojem bi Ukrajina ostala u sastavu reformiranog Sovjetskog Saveza. S ove točke gledišta, Jeljcinova Rusija, koja je uz podršku ogromne većine u parlamentu proglasila suverenitet RSFSR, snosi mnogo veću odgovornost za iniciranje onog niza događaja koji je doveo do raspada SSSR-a. Upravo je predsjednik Jeljcin pozvao ruske vojnike da se ne pokoravaju zapovijedima sovjetskog rukovodstva u konfliktu s baltičkim separatistima. I, naravno, upravo je Jeljcin potpisao sporazum s Ukrajinom i Bjelorusijom i na taj način zapečatio sudbinu sovjetske države.

Jeljcinova Rusija, koja je proglasila suverenitet RSFSR, snosi mnogo veću odgovornost za iniciranje onog niza događaja koji je doveo do raspada SSSR-a. Upravo je predsjednik Jeljcin pozvao ruske vojnike da se ne pokoravaju zapovijedima sovjetskog rukovodstva u konfliktu s baltičkim separatistima.

Međutim, neokonzervativci i realisti se slažu da Ukrajina danas suverena država i da kao svaka druga država ima pravo štititi svoj ​​teritorijalni integritet. Na Zapadu kažu da se od kraja Drugog svjetskog rata nije dogodilo da neka europska država aneksira dio druge države. S formalne točke gledišta, to je točno. Kosovo je bilo nasilno otrgnuto od Srbije i uključeno u europsku orbitu s potencijalnom perspektivom da dobije status članice NATO-a, ali nije postalo dio Albanije. Postoji li s točke gledišta geopolitike ikakva razlika između aneksije i takve vrste odcjepljenja znatno je složenije pitanje. Ali već sama ova razlika omogućila je Washingtonu i Bruxellesu tvrdnju kako je njihova pozicija moralno superironija.

Andrej Stenin: Oči u oči s ratom  

Činjenica da su Sjedinjene Države i njihovi saveznici tijekom posljednjih dvadeset godina otvoreno intervenirali u cijelom nizu država ne promatra se kao precedent na koji bi se drugi mogli pozivati​​. Na sličan način se činjenica da je Obamina administracija pružala pomoć sirijskim pobunjenicima i planirala bombardirati Asadov režim, unatoč sve jasnijem otporu na koji su ovi planovi nailazili u Kongresu, ne promatra kao relevantna analogija Ukrajini. Neki će reći da postoji velika razlika izmađu suprotstavljanja sirijskom diktatoru i pružanja podrške zapadnoj demokratski orijentiranoj ukrajinskoj Vladi. Dok će drugi, kao mnogi u Moskvi, ukazati na licemjerje i dvostruke standarde. Povjesničar bi, možda, skrenuo pozornost na to da je i Rim smatrao da mu je dozvoljeno ono što nikada ne bi mogao  dopustiti Perziji, i da države od svojih saveznika rijetko zahtijevaju da poštuju iste standarde kao njihovi protivnici. Kako bilo da bilo, uoči izbijanja ukrajinske krize većina na Zapadu Rusiju nije više vidjela kao partnera, nego prije kao potencijalnog protivnika.

Ne postoji niti jedan primjer kada su sankcije primorale neovisnu zemlju, a kamoli veliku silu, da se odrekne onoga što ona smatra da odgovara njezinim temeljnim interesima.

Treća okolnost: valja reći da predodžba o tome da su Sjedinjene Države na silu primorale Europu na ulazak u sukob s Rusijom, koja se tome nerado priklonila, predstavlja očigledno pojednostavljivanje događaja. Naravno, postojao je određeni pritisak od strane Amerike u pravcu uvođenja sve strožih sankcija, ali mnogi u Europi su pozdravili ovaj pritisak i zaista željeli poduzimanje još oštrijih mjera od onih koje je poduzimala Obamina administracija. Poljska i baltičke zemlje tražile su stalno razmještanje infrastrukture NATO-a na svom teritoriju. Švedska je zapravo djelovala u istom pravcu. Vodeće europske sile, kojima je širenje Europske unije služilo kao osnovni argument njihove vlastite legitimnosti, nisu bile spremne suprotstaviti se pozivima na solidarnost. Angela Merkel, kao veći pragmatičar od većine drugih lidera, teško da je bila prijatelj Rusije i nije bila zainteresirana oduprijeti se baltičkim i poljskim pozivima na suprotstavljanje Moskvi. Pitanje je jednostavno: kakvu Ukrajinu bi više voljela vidjeti Njemačka - prozapadnu ili saveznicu Moskve, što bi Rusiju ponovno moglo pretvoriti u europsku supersilu. Odgovor se sam po sebi nameće.

"Život u Kijevu bio je moralno neizdrživ"
Naša kći Maša ima već sedam godina i 1. rujna je krenula u školu u gradu Ljuberci u Moskovskoj oblasti. Sve u svemu, mi nismo izbjeglice, nego prije politički emigranti. Posljednjih nekoliko mjeseci život u Kijevu bio je moralno neizdrživ. Nisam želio da naša kći odrasta slušajući o Banderi, Šuheviču, klanju "moskalja" i Ukrajini kao kolijevci svjetske civilizacije.

S ove točke gledišta, uvođenje novih sankcija protiv Rusije nakon sporazuma u Minsku na određeni način je logičan potez. Jer ovaj sporazum je rezultat ne samo mirovnog plana Putina, nego i kontranapada dobrovoljaca koji je Moskva otvoreno podržala. Namjera Rusije bila je ne dozvoliti Kijevu da slomi Donjeck i Lugansku Republiku, a namjera Bruxellesa i Washingtona da istakne kako će za veće uplitanje u situaciju u Ukrajini Rusija morati platiti veću cijenu.

U skladu s tim, čim je na istoku Ukrajine došlo do obustave vatre, postalo je očito da postoje nepremostive razlike ne samo u interesima sukobljenih strana, nego čak i u opisu onoga što se doista dogodilo u Ukrajini i oko nje. Iz ove situacije ne postoji jednostavan izlaz, ali postoje snažni razlozi da se eskalacija sukoba ne dozvoli.

Ne vjerujem da sankcije mogu primorati Rusiju da temeljno promijeni svoju politiku. Jednostavno ne postoji niti jedan primjer kada su sankcije primorale neovisnu zemlju, a kamoli veliku silu, da se odrekne onoga što ona smatra da odgovara njezinim temeljnim interesima. Ali, s druge strane, teško mi je zamisliti da Rusija želi osvojiti istočnu Ukrajinu, a kamoli cijelu Ukrajinu. Pretpostavljam da je ova varijanta ostvariva s vojne točke gledišta i da je emocionalno privlačna. Ali čak i bez sankcija realizacija ovakvog scenarija bi od Rusije zahtijevala ozbiljne ekonomske žrtve. To bi na još mnogo godina Ukrajinu učinilo najvažnijim faktorom ruske politike (kao i zapadne politike prema Rusiji).

U situaciji iz koje nema zadovoljavajući izlaz obično se traži kratkoročno rješenje. Međutim, iako varijanta kreiranja još jednog zamrznutog konflikta izgleda bolje od rata, u dugoročnoj perspektivi ona nikome ne odgovora. Stabilno rješenje ukrajinskog pitanja je ambiciozniji i teži zadatak nego što se čini. Ipak, tek kada sve karte budu na stolu moći će se postići održiv dogovor, koji bi uzimao u obzir minimum zahtjeva svih strana u sukobu. On bi obuhvatio osiguravanje teritorijalnog integriteta Ukrajini, jamstvo pune autonomije za Donjecku i Lugansku regiju, uspostavljanje vanblokovskog statusa Ukrajine i ukidanje sankcija.

Ukrajinski nacionalisti i mnogi proruski dobrovoljci vjerojatno ne priželjkuju ovakvo rješenje, ali ono bi, u principu, bilo prihvatljivo za Moskvu, Washington i Bruxelles. Međutim, vrag se krije u detaljima. Na Zapadu mnogi zahtijevaju formulaciju koja bi jasno pokazala da je Rusija poražena strana i da Putin nije ništa dobio od onoga što se prikazuje kao agresija. Međutim, kako je pokazalo pripajanje Krima, pokušaji da se velika sila stjera u kut su opasna igra. Moskva zna da joj je na polju ekonomskih sankcija teško natjecati s SAD-om i EU-om. Međutim, novi američki front otvoren u Siriji i Iraku podsjeća nas da Rusija ima mogućnost za djelotvorne asimetrične uzvratne mjere, i to ne samo na Bliskom Istoku. Stoga testiranje snaga protivnika nije ni u čijem interesu.

Autor je predsjednik vašingtonskog Centra za nacionalne interese, izdavač časopisa The National Interest. Ruski tekst na portalu Izvestija.