Sporazum o eliminaciji raketa srednjeg i malog dometa postaje opterećenje za Rusiju

Sporazum o eliminaciji raketa srednjeg i malog dometa (RSMD) potpisali su 1987. u Washingtonu Ronald Reagan i Mihail Gorbačov. Potpisivanjem sporazuma strane su se obvezale uništiti sve svoje balističke i krstareće rakete kopnenog baziranja koje mogu preletjeti udaljenost od 1000 do 5500 km (srednji domet) i od 500 do 1000 km (mali domet).

Politika popuštanja napetosti

Zašto je Rusija tada pristala potpisati ovaj sporazum? Zato što su na bazama u Europi bile razmještene američke rakete "Pershing-1A", "Pershing-2" i BGM-109G s nuklearnim bojevim glavama, a u njihovom dometu je bio čitav europski dio SSSR-a, sve do gradova Arhangelska, Gorkog i Batumija. Te rakete mogle su stići do Moskve za 10-12 minuta. S druge strane, sovjetske rakete srednjeg dometa RSD-10, R-12, R-14 i RK-55 i manjeg dometa OTR-22 i OTR-23 mogle su stići do bilo koje zemlje NATO-a, uključujući i obale Atlantskog oceana. Zbog toga je 1990-ih eliminacija cijele klase nuklearnih raketa koje su predstavljale uzajamnu opasnost dalo ozbiljan doprinos popuštanju napetosti između Moskve i Washingtona. No Washingtonu sve to nije bilo potrebno.

S-300, noćna mora generala NATO-a S-300 pripada porodici sovjetskih, a zatim i ruskih protuavionskih raketnih sustava. Ruski vjesnik pripremio je pregled nekoliko modifikacija ovog snažnog sustava.

Za razliku od Rusije, SAD duž svojih granica nema susjede koji posjeduju rakete srednjeg i malog dometa. Washington uopće nije bio zainteresiran za to da takve rakete eliminiraju, primjerice, Turska ili Pakistan, ili da se tom sporazumu pridruže Kina i Iran. Štoviše, cjelokupna daljnja politika SAD-a bila je usmjerena na jednostrano stjecanje prednosti i gomilanje raketnog i konvencionalnog naoružanja. Na primjer, 2002. administracija Georgea Busha mlađeg istupila je iz Sporazuma o zabrani razvoja PRO-a, a on je predstavljao temelj međunarodne stabilnosti. Barem tako su ga tada zvali s obje strane Atlantskog oceana. Taj sporazum je uveo značajna ograničenja za sustave proturaketne obrane dviju zemalja i nije im dopuštao narušavanje ravnoteže između strateške obrane i strateškog napada. Međutim, Washington nije želio uzeti u obzir interese sigurnosti Rusije i počeo je postavljati svoje sustave PRO-a uz ruske granice, objašnjavajući to "zaštitom od odmetnutih zemalja", u koje je ubrojao Iran i Sjevernu Koreju. Ali gdje su sustavi PRO-a, a gdje Teheran i Pyongyang? Osim toga, Iran i Sjeverna Koreja nemaju rakete koje mogu stići do teritorija SAD-a ili zemalja NATO-a, a stručnjaci kažu da ih u bližoj budućnosti neće ni imati.

Narušavanje strateške ravnoteže

Štoviše, Sporazum o eliminaciji raketa srednjeg i malog dometa podrazumijevao je uništavanje svih rezervi spomenutih raketa, kao i njihovih dijelova u skladištima. Međutim, Washington je to prekršio time što je u rakete koje su služile kao mete pri testiranju raketa-presretača krišom montirao blokove raketa tipa "Pershing". I to nije sve. Bespilotne letjelice, koje SAD koristi tobože za lov na teroriste, po svojim taktičko-tehničkim karakteristikama odgovaraju krstarećim raketama kopnenog baziranja, a one su zabranjene Sporazumom o eliminaciji RSMD-a. Čak se i lansirne rampe Mk-41, koje SAD planira postaviti u Poljskoj i Rumunjskoj na bazama sustava PRO-a, mogu koristiti za lansiranje krstarećih raketa srednjeg dometa. Njihovo postavljanje također nije ništa drugo do grubo kršenje spomenutog sporazuma.

„Pancir“ dobiva hipersonične rakete Protuavionski raketno-topovski sustav Pancir-S1 će do 2017. dobiti novu nadzvučnu raketu. U tijeku je njezino testiranje u prirodnim uvjetima.

No Washington se na sve to ne obazire. On nije htio uzeti u obzir interese Moskve ni kada je u pitanju Sporazum o konvencionalnim oružanim snagama u Europi (CFE), i nije uvjeravao svoje saveznice u NATO-u Litvu, Latviju i Estoniju, kao ni novije europske države, da se pridruže tom sporazumu. Tako je NATO nakon ulaska zemalja Istočne Europe u Savez stekao trostruku ili četverostruku prednost u odnosu na Rusiju kada je riječ o konvencionalnom naoružanju.

Koliko dugo Moskva može to trpjeti? To je pitanje koje se očito nameće. Kremlj pokušava riječima ohladiti usijane glave u Washingtonu i Bruxellesu, no zar nije već i vrijeme da se s riječi prijeđe na djela?

Pravo na izlaz

Možda jedan od elemenata takvih koraka treba biti upravo izjava Kremlja o tome da Rusija istupa iz Sporazuma o eliminaciji RSMD-a, jer taj sporazum u sadašnjoj situaciji za Rusiju već postaje opterećenje. Znam da će ovaj prijedlog izazvati različite reakcije u javnosti, pa i u vojnim krugovima. Ali s druge strane, kako treba reagirati na postavljanje američkog sustava PRO u Rumunjskoj i Poljskoj? Na Zapadu se više nitko i ne trudi sakriti činjenicu da je taj sustav usmjeren protiv Rusije. Čime mi možemo kompenzirati takvu prijetnju, a pritom ne uništiti ekonomiju države novom utrkom u naoružavanju? Možemo, na primjer, razmjestiti na Krim strateške bombardere Tu-22M3, a uz njih i operativno-taktičke sustave "Iskander-K".

Nebo pod „budnim okom“: Top 5 sistema protuzračne i proturaketne obrane

A kako bi ruski "Iskanderi" mogli stići do baza NATO-a, treba im povećati domet. To pak znači da Rusija treba istupiti iz Sporazuma o eliminaciji raketa srednjeg i malog dometa. Ovaj potez neće skupo stajati našu privredu. Uostalom, ako takav korak odgovara nacionalnim interesima naše zemlje i jačanju njezine sigurnosti, onda mislim da zemlja to mora učiniti.