Što očekuje Ukrajinu nakon dugo očekivanog prekida vatre

Prekid vatre na istoku Ukrajine je dugo očekivani korak koji je stavio točku na surovo i besmisleno krvoproliće. Ipak nije približio sukobljene strane usuglašenoj odluci te će predstojeći politički proces biti krajnje težak.

Prva faza nakon razmjene zatvorenika je utvrđivanje onoga tko što kontrolira, razgraničenje zona odgovornosti. Svaki sukob takve vrste je rat bez jasne linije fronta, zbog toga se o ''granici'' mora dogovarati nakon primirja. Budući da se s međunarodno-pravnog gledišta teritorij Ukrajine nalazi pod jurisdikcijom Kijeva, a formirana Donjecka i Luganska Narodna Republika nisu priznate, sporazum traži prije svega dobru volju od ukrajinske strane. A dobra volja u danom slučaju znači priznanje da je stvarna kontrola nad dijelom države izgubljena, što, naravno, nije nimalo lako. Takvo priznanje može izazvati ozbiljne kataklizme u Kijevu.

NATO se priprema za "rusku prijetnju" Generalni tajnik NATO-a Anders Fogh Rasmussen objasnio je novinarima da će snage za brzo reagiranje biti sastavljene od jedinica zemalja-članica Saveza po principu rotacije.

Nakon razgraničenja ostaje pitanje kontrole na liniji doticaja strana. U političkom procesu OESS je sudjelovao od samog početka. Potpuno je logično da će ta organizacija preuzeti na sebe monitoring. A za to joj je potreban mandat. Dakle, u Beču, gdje se i nalazi predsjedništvo, nesumnjivo će se žestoko raspravljati o ovlastima i sastavu.

Potom trebaju započeti pregovori o statusu. Iz izjava koje su dale strane, nemoguće je ocijeniti vjerojatnost kompromisa. Naravno, pozicije u javnosti su dovedene do svojih maksimalnih granica, a iza kulisa moguć je sadržajniji razgovor. No iskustvo drugih zamrznutih sukoba – Pridnjestrovlje ili Albhazija i Južna Osetija – svjedoči o tome da se stječena stvarna kontrola jako teško oduzima. Zbog toga da bi se sačuvao teritorijalni integritet Ukrajine, potrebni su jako veliki napori i iznimno kreativni pristup autonomnim pravima. Ne zna se koliko je to u sadašnjoj situaciji Kijev u stanju napraviti. Politička situacija postala je krajnje napeta, nisu sve strane dočekale s radošću primirje. Osim toga, ideja o tome da Ukrajina bez Donbassa ima veće šanse za uspostavljanje stabilne nacionalne državnosti pojavila se još prije posljednje runde krvavog sukoba. Tako da smjer prema zamrzavanju situacije zapravo može biti donesen i u Kijevu.

Vlasti samoproglašenih republika imaju sad zadaću uspostavljanja administrativno-gospodarskog aparata organa uprave koji se moraju temeljiti na nekakvog legitimnosti. Za to su potrebni izbori, dakle, političke organizacije koje će u sudjelovati u njima. Iskustvo prijašnjih zamrznutih sukoba govori nam da, nakon što se stekne samostalnost, pojavljuju se samostalni lideri kao što je, recimo, bio Igor Smirnov u Pridnjestrovlju ili Vladislav Ardzinba u Abhaziji. Ipak na istoku Ukrajine nema jakih osoba koji uživaju bezuvjetni liderski autoritet. Pa i teško da će s autokratskom vlasti biti zadovoljni stanovnici regije koja se nalazi gotovo u centru Europe. 

Jasno je da će kao i u drugim takvim slučajevima uloga ''veterana'', odnosno sudionika i voditelja oružanih jedinica, biti potpuno značajna. Recimo, u Karabahu i Abhaziji grupa na vlasti jednostavno ne može izvršavati svoje funkcije bez podrške veterana, odnosno politička elita formirana je prije svega od predstavnika vojne elite. Tim više jer će nove formacije posvećivati veću pozornosti izgradnji i podršci oružanih snaga. Kad ne postoji priznati politički status, samo vojska može jamčiti cjelovitost teritorija.

Zasebna tema su interesi vanjskih snaga koji su značajno podigli uloge i stupanj napetosti u sukobu.

Ispred Rusije je složeni izbor, budući da moralna i materijalna odgovornost za područje, koje se de facto odcijepilo od Ukrajine, leži na Moskvi. Jasno je da će Rusija pružati ekonomsku pomoć u obnovi Donbassa, ali zbog nepostojanja sporazuma o statusu ta su ulaganja riskantna. Idealni scenarij za Rusiju čini se da bi bila upravo razrada nekakvog modela jedinstvene Ukrajine s velikim autonomnim ovlastima Donjecka i Luganska te garancija da će se poštivati njihova prava i mogućnosti u sastavu susjedne države. U tom slučaju Rusija bi mogla pružati pomoć tim regijama u sklopu međunarodnih napora za obnovu Ukrajine, koji će se u svakom slučaju provoditi. A to da te regije postoje u sastavu Ukrajine bio bi svojevrsni pokretač za izvršavanje utjecaja na unutarukrajinsku politiku. Ipak ne čini se da su takvi sporazumi jako izgledni. Drugim riječima, Moskva će morati pomoći izgradnji institucija Donjecke i Luganske Narodne Republike (njihovi nazivi vjerojatno će se izmijeniti, no zasad uvjetno možemo upotrebljavati sadašnje), a pritom neće imati jasnu perspektivu budućnosti.

Što RF pokušava postići u Ukrajini? Moskva je zainteresirana za očuvanje jedinstvene Ukrajine, u kojoj bi vlasti uvažavale mišljenje proruski nastrojenih jugoistočnih regija. Glavni cilj tih napora je ne dopustiti ulazak Ukrajine u NATO, tj. sačuvati njezin vanblokovski status.

Što se tiče Europske unije, koja je dosta pomogla u rasplamsavanju krize, njezina prva zadaća bit će prije svega pronaći partnere za obnovu Ukrajine, odnosno da s nekim preuzme teret troškova. U Europi su postali svjesni da će bez pomoći Rusije zadaću ''podizanja'' Ukrajine biti jednostavno nemoguće izvršiti. Nakon potpisivanja primirja Europljani će s Moskvom tražiti načine kako smanjiti ekonomski pritisak na Kijev. No teško je reći kakav će na kraju biti rezultat, budući da istovremeno EU govori o jačanju sankcija Rusiji, što, naravno, uopće ne pomaže stvaranju konstruktivnog uzajamnog povjerenja.

Očito je da će SAD zauzeti najdestruktivniju poziciju, koji gleda na krizu kroz prizmu vlastitih strateških interesa u Europi i politiku suzdržavanja Rusije.

Ovogodišnji događaji postali su dokaz da na teritoriju bivšeg SSSR-a i dalje traju fundamentalni procesi. Oni se tiču granica, samoidentifikacije različitih naroda te geopolitičkog razmještaja snaga. Sudbina istočne Ukrajine je element velike i zamršene slike budućnosti koju možemo samo nagađati.

Autor je predsjednik prezidija Vijeća za vanjsku i obrambenu politik.