Što će biti s Južnim tokom?

Ilustracija: Konstantin Mahler

Ilustracija: Konstantin Mahler

Projekt "Južni tok" sada je aktualniji nego ikad. Novonastala geopolitička situacija podiže vrijednost dodatne linije za transport plina iz Rusije u Europu, iako pravne kolizije i dalje postoje i, štoviše, koriste se kao oružje u novoj borbi interesnih skupina.

Ključni cilj projekta "Južni tok" je osigurati pouzdanu isporuku plina iz Rusije u Europu. Sustav cjevovoda kojima se plin izvozi u inozemstvo mora biti izgrađen tako da u slučaju potrebe postoji zamjena za svaku, pa čak i najvažniju liniju. U ovom trenutku godišnji Gazpromov izvoz u Europu ovisi o klimatskim uvjetima i okolnostima na europskom tržištu. Prema gruboj procjeni, sada su za transport plina u Europu potrebni cjevovodi kapaciteta 130-140 milijardi kubičnih metara godišnje, ako se ne računa izvoz plina u Nizozemsku, baltičke zemlje i Tursku, jer se taj plin transportira zasebnim cjevovodima. Trenutno se plin u Europu šalje dijelom "Sjevernim tokom", dijelom preko Bjelorusije i dijelom preko Ukrajine. Kapacitet "Sjevernog toka" je 55 milijardi kubičnih metara godišnje, i to pri maksimalnom opterećenju, dok bjeloruski sustav može osigurati tranzit oko 35-40, a ukrajinski 140-150 milijardi kubičnih metara godišnje.

Teško je zamisliti da će puštanje u rad "Južnog toka" pratiti i povećanje izvoza plina iz Rusije, jer će kapacitet novog plinovoda iznositi 63 milijarde kubičnih metara plina godišnje, a malo je vjerojatno da će se potrošnja ruskog plina u dogledno vrijeme toliko povećati.

Gazprom spreman samostalno financirati Južni tok?
Ruski plinski gigant Gazprom predložio je da samostalno financira izgradnju plinovoda Južni tok. Odluka tvrtke je odgovor na zaoštravanje odnosa između Rusije i Europske unije. Europska komisija je, između ostalog, tražila od Bugarske da obustavi sve radove na projektu. Međutim, Gazprom neće istovremeno moći iznijeti financiranje dva megaprojekta poput Južnog toka i Snage Sibira, kojim ruski plin treba uskoro, prema nedavno potpisanim ugovorima, krenuti prema Kini.

Pojava "Južnog toka" omogućit će da se plin neometano šalje čak i ako se isključi bilo koja sadašnja linija, prije svega ukrajinska. To ne znači da će Gazprom automatski odbaciti tranzit kroz Ukrajinu, ali će njegova ovisnost o djelovanju ukrajinskih vlasti svakako biti neusporedivo manja. Osim toga, u uvjetima prilično jake konkurencije na europskom plinskom tržištu Gazprom je spreman spustiti cijenu, pa potrošači iz Europe ne moraju strahovati da će dodatni troškovi udariti po njihovom džepu.

U europskim zemljama se tijekom 2014. često postavljalo pitanje rizika u vezi s mogućom obustavom ukrajinskog tranzita. "Južni tok" za samo par godina može skinuti to pitanje s dnevnog reda, i zbog toga je ovaj projekt isplativ za europske potrošače. Doduše, s ekonomskog gledišta njegovi parametri su pod velikim upitnikom. Na primjer, teško je zamisliti da će puštanje u rad "Južnog toka" biti praćeno povećanjem izvoza plina iz Rusije, jer će kapacitet novog plinovoda iznositi 63 milijarde kubičnih metara plina godišnje, a malo je vjerojatno da će se potrošnja ruskog plina u dogledno vrijeme toliko povećati.

Ovaj projekt se realizira u prijelaznom razdoblju europskog tržišta, što je "Južnom toku" dalo konfliktnu pozadinu i pojačalo njegovu političku obojenost. "Južni tok" se našao u dvostrukom vihoru političkih problema. S jedne strane, posljednjih godina se stalno pokreće pitanje o njegovoj usklađenosti s Trećim energetskim paketom, tj. s europskim propisima koji zabranjuju da se jedna tvrtka bavi i eksploatacijom i transportom plina. Europska komisija odavno zahtijeva od zemalja EU poštivanje tih propisa. Strogo uzevši, po sadašnjim zakonima Europska komisija ne može zabraniti ruskim i bugarskim tvrtkama da postave cijevi u skladu sa sklopljenim međunarodnim sporazumima, ali može stvoriti situaciju u kojoj će biti zabranjen transport plina kroz te cijevi. U svakom slučaju, vlasti europskih zemalja koje sudjeluju u projektu imaju mogućnost izbora: ili nastaviti radove bez obzira na sve okolnosti, i samim tim naljutiti Europsku komisiju, ili zaustaviti radove i čekati. Bugarsko rukovodstvo izabralo je drugu varijantu. To je učinjeno s prilično velikom bukom, uz prijetnju da će posla imati i pravosudni organi. Samim tim su bugarske vlasti pokazale Europskoj komisiji kako je Bugarska solidaran igrač, a zapravo se ništa nije promijenilo kada je riječ o perspektivama projekta.

Povećati sliku.

Bilo kako bilo, nužan je kompromis između Gazproma i europskih vlasti, ali među njima postoji principijelni politički konflikt, jer nijedna strana nije spremna mijenjati svoj ​​model poslovanja. S jedne strane, Europljani imaju pravo od tvrtki koje posluju na teritoriju Europe zahtijevati poštovanje europskih zakona. S druge strane, postoje primjeri obrnute situacije, primjerice kada je riječ o djelovanju OPEC-a. Ova organizacija je kartel, i to krajnje neugledan kartel, a u Europskoj uniji su karteli strogo zabranjeni. Europljanima, međutim, ne smeta da kupuju naftu od tvrtki iz zemalja OPEC-a i da za to ne traže nikakve dodatne dozvole.

Druga razina konfrontacije povezana je sa sukobom u Ukrajini. Unatoč tome što postoji očigledan stimulans da se opskrba plinom diverzificira, postizanje bilo kakvog konsenzusa između ruskih i europskih partnera višestruko je otežano zbog zaoštravanja napetosti s obje strane. Nažalost, to je upadljivo usporilo i proces traženja rješenja za "Južni tok". Međutim, s obzirom da su obje strane zainteresirane za projekt, najvjerojatnije će ipak pronaći kompromisno rješenje, samo što će taj proces sada biti naporniji i trajat će najmanje nekoliko mjeseci duže.

Autor je načelnik Uprave za strateška istraživanja u području energetike Analitičkog centra pri Vladi Ruske Federacije.