Zapad se podsmjehuje ruskom konvoju, a zašto sam ne pošalje svoj?

Karikatura: Tatjana Pereligina

Karikatura: Tatjana Pereligina

U kultnom romanu Rajski vodoskoci Arthura Clarka jedan lik u romanu kaže: „Uvijek sam želio znati što će biti ako nesalomljiva sila naiđe na nesalomljivu prepreku“. I evo, u sljedećim mjesecima, a možda i godinama, stanovnici europskog kontinenta posmatrat će sukob Zapada i Rusije i imat će priliku dobiti odgovor na to pitanje.

Najprije je to bio „ratni konvoj“, Putinov lukavi trik koji Kremlju treba osigurati povod za slanje ruskih trupa u Ukrajinu. Sada je to „Potemkinov konvoj“, tj. kolona kamiona teških po nekoliko tona u kojima se sirotinjski truckaju po dvije-tri kutije humanitarne pomoći.

Ne sumnjam u vještinu zapadnih novinara i političara da pronađu čašu žuči u svakoj kapi meda, ali me živo zanima kakvu novu zamjerku će sutra izmisliti. Možda će se ispostaviti da vreće za spavanje s njihovog gledišta nisu obojene po posljednjoj modi? Ili su možda namirnice suviše kalorične?

Problem, naravno, uopće nije u tome što fina i lijepo odgojena Rusija šalje u Ukrajinu humanitarni konvoj, a zločesti i neodgojeni Zapad se cinično podsmjehuje našim dobrim namjerama. Problem je u tome što je erupcija rivaliteta između dviju supersila u očima zapadnog auditorija potisnula u drugi plan stradanja konkretnih ljudi, onih koji ne sudjeluju u igrama moćnih vladara, nego prije svega postaju njihove žrtve.

Ukrajina potvrdila da ruski konvoj prevozi humanitarnu pomoć

Sjećate li se kakva je bujica „pravednog gnjeva“ prokuljala sa Zapada kada je „krvavi režim“ u Moskvi osudio djevojke iz grupe Pussy Riot? I u SAD-u i u Europi je zaista bilo mnogo ljudi spremnih da nekako konkretno pomognu zatvorenicama. Međutim, „mučenje“ tih dama iz Pussy Riot ni u kojem smislu se ne može porediti s užasima koje danas svakodnevno doživljava civilno stanovništvo Donbasa. I gdje su sada grandiozne inicijative europskih i američkih estradnih zvijezda i političara usmjerene na to da se što brže pruži pomoć običnim ljudima čije su kuće u zoni borbenog djelovanja?

Sada nema ničeg sličnog. Postoji samo princip koji se nigdje otvoreno ne izgovara, ali ipak dominira u glavama onih koji na Zapadu donose odluke, a taj princip glasi: Putinova Rusija se drznula stati na put važećim normama svjetskog poretka i sada je trebamo kazniti, a ako radi toga treba zažmiriti pred uništenjem dijela stanovništva Donbasa, učinit ćemo to.

Sve ovo uopće ne pišem da bih nekoga stigmatizirao i posramio. Samo konstatiram nova pravila igre između Zapada i Rusije. Ona se sastoje u tome da skoro i nema nikakvih pravila, ili ih zaista uopće nema. Istinski je važna samo očigledna psihološka pobjeda nad protivnikom, a sve ostalo su trećerazredne pojave.

Prošlog tjedna sam pitao bliskog Putinovog suradnika kako se u Kremlju doživljavaju patnje ruske „kreativne klase“, koja sada ostaje bez svog parmezana i uvozne šunke? Njegov odgovor je bio vrlo žustar i svodio se na detaljan opis mjesta u koje mogu ići oni sa svojim „mukama po parmezanu“.

Svita Vladimira Putina smatra da je Zapad stjerao Rusiju uza zid i oduzeo joj slobodu strateškog manevriranja u odnosima sa SAD-om i Europom. Prema Putinovom mišljenju, ako Moskva sada ispolji slabost po ukrajinskom pitanju, onda će joj naši bivši partneri iz G-8 isporučiti novi spisak ultimatuma po čitavom nizu pitanja, od statusa Kalinjingrada do statusa spornog dijela Kurilskih otoka.

Zbog toga je Kremlj moralno spreman na sankcijski rat koji može potrajati i nekoliko godina. Putin očekuje da će sankcije i kontrasankcije doprinijeti „urazumljivanju“ Europe, a ako taj proces prisile mnoge na Zapadu i u RF da pređu na skromniji način života od uobičajenog, to ništa ne mijenja stvar.

U kultnom romanu Rajski vodoskoci britanskog pisca znanstvene fantastike Arthura Clarka jedan lik u romanu kaže: „Uvijek sam želio znati što će biti ako nesalomljiva sila naiđe na nesalomljivu prepreku“. I evo, u sljedećim mesecima, a možda i godinama, stanovnici europskog kontinenta imat će priliku dobiti odgovor na to pitanje. Mirne duše se može reći da je Zapad „nesalomljiva sila“, a da je Rusija „nesalomljiva prepreka“.

Takva je opća logika događaja koji se sada događaju u Europi. Kako bih volio da ta logika bude drugačija. Recimo, da bude kao logika kojom se rukovodio američki Kongres 1921. U Lenjinovo vrijeme politička elita SAD-a iz dna duše je mrzela Sovjetsku Rusiju, ali kada je u našoj zemlji zavladala strašna glad, američki Kongres je donio „Zakon o ublažavanju gladi u Rusiji“. Tada je izdvojeno 20 milijuna dolara nepovratne pomoći u namirnicama koje su poslane u RSFSR, a to je za ono vrijeme bila ogromna suma. Ne može se ni izračunati koliko je naših građana tada spašeno od strašne smrti zahvaljujući Americi.

Shvaćam da moji apeli i nadanja zvuče beskrajno naivno, ali zar ne bi Zapadu ipak bilo bolje ne podsmjehivati se ruskim pokušajima da pruži pomoć civilnom stanovništvu Donbasa? Zar za SAD i Europu ne bi bilo bolje da se pridruže tim pokušajima, ili da bar sa svoje strane pokrenu sličnu akciju? Zar zajednički plemeniti cilj ne bi pomogao Ruskoj Federaciji i Zapadu da se udalje od logike konfrontacije? Moskva je učinila svoj korak u tom pravcu. Sada su na redu njezini protivnici.