Amerika kao izvor ruskog patriotizma

Karikatura: Aleksej Iorš

Karikatura: Aleksej Iorš

Amerika je idealni suparnik u umovima različitih generacija Rusa.
Razdoblje liberalne revolucije, o kojem  piše autor, uključuje političke i ekonomske reforme perioda Perestrojke u SSSR-u (od 1986. do 1991.) pri Gorbačovu i niz ekonomskih reformi Rusije (od 1991. do 1994.) tijekom vladavine Jeljcina i Gajdara. Reforme su trebale zamijeniti moralno zastarjelu plansku ekonomiju SSSR-a (koja se nalazila u stagnaciji od 1970-ih) na tržišni model Zapadnih država. Ipak reformatori nisu mogli uzeti u obzir mnoštvo čimbenika sovjetske ekonomije, što je dovelo Rusiju do potpunog financijskog kraha 1998. Inflacija je iznosila 200%, strana je doživjela tehnički bankrot, a stanovništvo se razočaralo u liberalne reforme.

SAD zauzima u ruskoj nacionalnoj svijesti isključivo mjesto tijekom mnogih desetljeća. SAD je za Ruse istovremeno i idealni kolektivni lik neprijatelja, i objekt maštanja.

Tijekom posljednjih mjeseci antiameričko raspoloženje u Rusiji se naglo povećalo: ankete Levada-centra pokazale su da je u svibnju nenaklonost Rusa prema Americi dostigla povijesni maksimum. 71% građana trenutno izjavljuje da imaju loš stav o Americi, a početkom 90-ih takvih je bilo manje od 10%.

Ta činjenica ne čudi nas previše: krajem 80-ih i početkom 90-ih, kad je u SSSR-u započela liberalna revolucija, SAD je bio ideal za Rusiju, država koju je trebalo slijediti. Rusija je napravila široke geste (u oblasti razoružanja, povlačenja vojske iz Europe, skidanja vela tajni s vojnih objekata i tehnologija) te je općenio pokazivala veliku zaljubljenost: Rusija se pokušavala „vratiti u obitelj civiliziranih naroda“, odnosno postati dio zapadnog svijeta, liderom kao što je bio SAD.

Ali „za tango je potrebno dvoje“. Rusija i SAD nisu uspjeli plesati tango, jer je SAD plesao neki potpuno drugi ples, koji bi se mogao nazvati „boksom“. Tih godina Amerika je zauzela mjesto Rusije u Istočnoj Europi (i ne samo tamo), postavši nadržavom, jedinom takvom državom u svijetu. Osim toga liberalne reforme, koje su za cilj imale ne samo zbližavanje Rusije sa zapadnim državama nego i reformu političkog i gospodarskog života same Rusije, bile su praćene društveno-ekonomskim katastrofama. Budući da je upravo SAD utjelovio liberalne ideale, razočaranje reformama dovelo je do razočaranja u samu Ameriku.

A taj proces razočaranja išao je postupno. Na razini elita ono se dogodilo dosta ranije. Do 1995. većina ruske elite počela je percipirati SAD kao prijetnju sigurnosti i redu u Rusiji (upravo se u to vrijeme dogodila prva etapa širenja NATO-a na istok, a BDP Rusije se približio minimumu).

No taj utisak nije još prešao na političku razinu. Čak štoviše, budući da su ljudi na vlasti ovisili o toj ideologiji koja ih je dovela tamo, na televizoru se i dalje prenosio razgovor „o povratku u obitelj civliziranih naroda“. Kao rezultat toga antiamerikanizam masa, koje su bile zauzete preživljavanjem i koje su ovisile o informaciji koju su mediji servirali, značajno je zaostajao od onog kod elita.

Ta se dvostruka situacija izmijenila krajem 90-ih, kad su se dvije krize dogodile jedna za drugom, a koje su potkopale temelje liberalne revolucije te učinile kontrarevoluciju mogućom. Financijska kriza 1998. potkopala je vjeru u to da će liberalne reforme povećati sreću naroda. Kosovska kriza i NATO-ovo bombardiranje Beograda 1999. pokazali su da se međunarodni položaj Rusije nipošto nije poboljšao; Rusija je izgubila status države koju treba uzimati u obzir. U tom trenutku i započinje konzervativni preokret. Srdžba elita je dosegla takvu razinu da se izlila na ekrane televizora. Naglo se promijenio sadržaj televizijskih kanala, a antiamerikanizam masa se počeo dizati na razinu elita.


Stranci

Bilo koja nacionalna ideologija temelji se na opoziciji – mora postojati netko tko je tuđ.

Amerika je idealni tuđi. Daleki „tuđi“. Osim toga, Amerika je idealni suparnik u umovima različitih generacija Rusa. Kod ljudi, koji su rođeni u sovjetsko vrijeme, još uvijek je živo sjećanje na suparništvo dviju velikih država. A ljudi, koji su se rodili početkom dvijetisućitih, već su se našli pod utjecajem nove idelogije koju je predložio Vladimir Putin. Ona uključuje pozitivan odnos prema ruskoj povijesti, uključujući i sovjetskoj. To je bilo dovoljno da se od SAD-a stvori suparnik u masovnoj svijesti Rusa.

Više od polovine Rusa ne vidi alternativu Putinu
Prema rezultatima ankete Sveruskog centra za proučavanje javnog mnijenja, raste rejting ruskog predsjednika.

Za novu generaciju ruskih građana karakterističan je jači patriotizam. To da je u razdoblju formiranja njihovog nacionalnog osjećaja SAD bio upravo „onaj drugi“ (significant other), zbog kojeg je i nastalo pitanje o mjestu Rusije u svijetu, dovelo je do toga da je antiamerikanizam postao sastavni dio tog nacionalnog osjećaja.

Mlađe generacije Rusije, koje su odrasle u relativno sretnim dvijetisućitim, bile su ravnodušnije prema SAD-u, tim više jer su na mjesto „onog drugog“ pretendirali imigranti. No svaka nova kriza u međunarodnim odnosima (recimo, kao što je ova u Ukrajini) uvlači rusku mladež u općeprihvaćeni pravac antiameričkog raspoloženja.

Vlatima svakako odgovara da imaju takvog idealnog neprijatelja kao što je Amerika. Kad se u državi događaju problemi, vlasti moraju govoriti društvu nešto jasno, nešto što ga može konsolidirati. Oslonac na antiamerikanizam, koji je već razvijen u masama, sigurno je jedna vrlo odgovarajuća strategija. Vrlo je lako, ako je to potrebno, organizirati pravu antiameričku histeriju, uvlačeći u nju najšire slojeve stanovništva. Očito to pokazuju i pretjerano visoke brojke o antiameričkom raspoloženju u posljednjim sociološkim anketama. 

Autor je voditelj Laboratorija za komparativna sociološka istraživanja na Višoj školi ekonomije

Čitav tekst možete pročitati na RBC Daily