Što se krije iza pridruživanja Ukrajine EU?

Karikatura: Konstantin Maler

Karikatura: Konstantin Maler

Predsjednik Ukrajine Petar Porošenko krajem lipnja potpisao je Sporazum o pridruživanju s EU. Budući da Ukrajina sada u zemlje Carinske unije izvozi visokotehnološku robu, a u EU samo sirovine, odluka o pojačanju lošije strane vanjske suradnje izgleda vrlo čudno. Pa ipak, za nju postoji objašnjenje i ono se vidi ako se bolje zagledamo u klupko interesa SAD-a, EU, Rusije i same Ukrajine.

Kako bismo shvatili kakve posljedice očekuju Ukrajinu, EU, Rusiju i SAD, treba analizirati ciljeve i očekivanja svake od strana.

SAD je globalni igrač koji pretendira na presudan utjecaj u međunarodnim projektima na svakoj razini – od globalnog do regionalnog (unutarkontinentalnog). Europska unija i Rusija su igrači interkontinentalne razine, za koje presudan značaj imaju euroafrički (za EU) i euroazijski (za Rusiju) projekti. Ukrajina je unutareuropski regionalni igrač, koji svoj međunarodni značaj može povećati ulazeći u projekte s globalnim ili interkontinentalnim igračima. 

Potpisujući odluku o ekonomskom pridruživanju s EU, Ukrajina je izabrala suradnju s europskom privredom koja neprekidno slabi, kao i orijentaciju ka eksploataciji i izvozu sirovina.

Geografski položaj Ukrajine između EU i Rusije ograničava njen izbor u pogledu međunarodne europske suradnje na tri varijante: samo s EU, samo s Rusijom ili s EU i Rusijom. Raspored vanjskotrgovinske razmjene pokazuje da je uspostavljena ravnoteža između dva pravca vanjskih veza Ukrajine: robna razmjena s EU iznosi 35-40 milijardi dolara, a s Rusijom i drugim zemljama Carinske unije (Bjelorusija, Kazahstan) 50-60 milijardi dolara. Pritom u zemlje Carinske unije (CU) Ukrajina izvozi visokotehnološku robu (mašine, motore, opremu), a u zemlje EU polufabrikate (crne metale, naftne derivate, žitarice) i sirovine (rude i dr.). Treba uzeti u obzir i da zemlje CU imaju brži ekonomski razvoj nego EU i da će potražnja za ukrajinskim proizvodima rasti uslijed nove industralizacije koja se sprovodi u ovim zemljama.

Zato je logično pretpostaviti da prirodni ekonomski interesi Ukrajine leže u tome da istovremeno surađuje s EU i CU, s tendencijom postupnog prebacivanja težišta ekonomske aktivnosti ka zemljama CU. U tom slučaju može se postići brži ekonomski rast i zapošljavanje stanovništa, kao i uvećanje deponiranih rezervi zlata i deviznih rezervi. Međutim, politički izbor Ukrajine i potpisivanje Sporazuma o pridruživanju s EU direktno ukazuju na suprotne odluke. Potpisujući odluku o ekonomskom pridruživanju s EU, Ukrajina je izabrala suradnju s europskom privredom koja neprekidno slabi, kao i orijentaciju ka eksploataciji i izvozu sirovina! 


Što je dovelo do ove odluke

Ispostavlja se da je Ukrajina donijela odluku u suprotnosti sa svojim nacionalnim ekonomskim interesima. Možemo izdvojiti tri najvažnija razloga za takav potez.

Prvi razlog su interesi globalnog igrača – SAD-a. Pridruživanje Ukrajine EU omogućava korištenje pravnih ograničenja i obaveza, koje su dio Sporazuma o pridruživanju, radi ostvarenja brojnih ciljeva ne samo EU, nego i SAD-a.

Što radi bjeloruski predsjednik Lukašenko?
Potpuno neočekivano za saveznika Rusije u Carinskoj uniji, bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko otvoreno se izjasnio protiv projekta federalizacije Ukrajine, prisustvovao je na inauguraciji Petra Porošenka i aplaudirao je kada je novi predsjednik Krim nazvao ukrajinskom teritorijem. Politolozi objašnjavaju da se Lukašenkova pozicija objašnjava isključivo interesima same Bjelorusije.

Kao prvo, značajno će se smanjiti isporuka visokotehnološke robe zemljama CU, što će neizbježno dovesti do slabljenja vojnog potencijala Rusije u sljedećim godinama. Kao drugo, otvorit će se novo tržište za plasman američkog naoružanja u Ukrajini. Kao treće, pojavit će se mogućnost destabilizacije isporuka ruskog plina u Europu i stvoriti uvjeti da američke kompanije započnu eksploataciju plina iz uljnog škriljca u Ukrajini. I kao četvrto, nastavit će se usporavanje ekonomskog rasta u EU kao glavnom globalnom konkurentu SAD-a, jer će snage EU biti usmjerene ka modernizaciji privrede u Ukrajini (do analognog usporenja rasta privrede Njemačke došlo je u vrijeme modernizacije Istočne Njemačke).

Drugi razlog leži u interesima EU. Pridruživanje će europskoj robi u potpunosti otvoriti ukrajinsko tržište, cijena radne snage u Europi će nastaviti padati zbog jeftine radne snage iz Ukrajine, Europa će poboljšati svoje opskrbljivanje resursima i približit će se glavnim regijama eksploatacije nafte i plina, proširit će zonu eura. Na taj način će europskoj privredi pridruživanje donijeti više pluseva, nego minusa. Glavni nedostaci će se pojaviti na tržištu rada za europske radnike, koji, usprkos snažnim sindikalnim organizacijama i ulozi socijaldemokratskih partija, neće moći inzistirati na povećanju plaća u uvjetima konkurencije od strane jeftine radne snage iz Ukrajine.

Kao što vidimo, interesi SAD-a i EU se u izvjesnoj meri poklapaju, što stvara savez globalnog i interkontinentalnog igrača u ovom projektu.

Treći razlog se sastoji u tome što je u ukrajinskom društvu rasprostranjen mit o naglom povećanju životnog standarda u slučaju pridruživanja EU, čime se osigurava podrška birača onim političkim liderima koji obećavaju ubrzanu integraciju Ukrajine u EU. 


Posljedice po Rusiju

Rusija gubi opskrbljivača značajne visokotehnološke robe koju neće moći u potpunosti nadomjestiti domaći proizvođači, što će smanjiti obrambeni potencijal zemlje. Raste mogućnost bescarinskog uvoza europskih proizvoda preko teritorija Ukrajine. Sve to će dovesti do ozbiljnih negativnih posljedica po ekonomski položaj Rusije.

U ukrajinskom društvu rasprostranjen mit o naglom povećanju životnog standarda u slučaju pridruživanja EU

Apsolutni dobitnik u procesu pridruživanje Ukrajine EU je SAD. Djelomični dobitnik je EU. Djelomični gubitnik je Ukrajina, koja će izgubiti svoju strojogradnju i istočna tržišta za plasman robe. Rusija nema nikakvu dobit od ovog pridruživanja. Upravo zato je ona bila protiv pridruživanja Ukrajine EU. Međutim, posljednja riječ u ovom procesu još nije pala i nastavak borbe ćemo ubrzo vidjeti. 

Aleksej Skopin je profesor i direktor Međunarodnog instituta za teritorijalni razvoj (MIRT).