Kraj iluzije o „sjedenju na više stolica“

Karikatura: Aleksej Iors

Karikatura: Aleksej Iors

Područje bivšeg SSSR-a ušlo je u novu fazu samoopredjeljenja. Potpisivanje sporazuma o osnivanju Euroazijske ekonomske unije, događaji u Ukrajini izazvani konfliktom zbog sporazuma o pridruživanju EU, konačno sklapanje ovog sporazuma između Europske unije i Moldavije, Gruzije i spomenute Ukrajine (koje se očekuje krajem lipnja), nemiri u Abhaziji - sve su to dijelovi mozaika koji čine novonastalu geopolitičku situaciju. Što se sada može reći o geopolitici teritorija bivše svjetske supersile?

Postsovjetski prostor prošao je kroz nekoliko etapa. Najprije je impuls koji je proistekao iz raspada SSSR-a testirao otpornost „novih neovisnih država“. Dio njih opstao je u naslijeđenim granicama, unatoč žestokim konfliktima (građanski rat u Tadžikistanu, borba Rusije za Sjeverni Kavkaz), dok su neke zemlje de facto izgubile dio teritorija, zadržavajući formalni integritet (Azerbajdžan, Gruzija, Moldavija). Moglo bi se reći da su geopolitičke pretenzije na „sovjetsko nasljedstvo“ bile prikrivene. Zapad, koji je bio zauzet „gutanjem plijena“ u Srednjoj i Istočnoj Europi, kao i potvrđivanjem svog statusa svjetskog lidera, nije se žurio umiješati u mutnu i kaotičnu postsovjetske politiku. Iako pritom nije gubio iz vida da prije ili kasnije i na ovo područje treba proširiti sustav institucija i prioriteta zapadnog svijeta. SAD i Europa nisu omele Rusiju u stabilizaciji situacije unutar svojih granica, ali su vodile računa da ruski utjecaj izvan njezinih granica ne postane dominantan.

Prošlo je vrijeme kada su se vanjski mentori trudili održati privid da suparništvo među njima ne postoji, što im je omogućavalo da igraju na kartu „geopolitičkog pluralizma“.

U drugoj polovici 1990-ih, kada su nove države polako stajale na svoje noge, aktivirala se i konkurencija među vanjskim silama. Tim prije što su u Europi do tada već bile donesene glavne strateške odluke (širenje NATO-a i EU, produbljivanje integracije). Rusija je krajem 1990-ih proživljavala recidiv sistemske krize, koja je zemlju bila dovela na rub propasti. No, čak i u takvom stanju Moskva je na raspolaganju imala široku lepezu instrumenata koje je koristila kako bi onemogućila potpuno okretanje svojih susjeda drugim mentorima. Tada je temelje vanjske politike bivših sovjetskih republika činila „multivektorska“ koncepcija, tj. manevriranje između Rusije i njezinih konkurenata bez definitivnog pristajanja uz bilo koju stranu.

Osnovana nova unija – Euroazijska ekonomska unija
Predsjednici Rusije, Kazahstana i Bjelorusije – Vladimir Putin, Nursultan Nazarbajev i Aleksandar Lukašenko – potpisali su u Astani u Kazahstanu povijesni dogovor o osnivanju Euroazijske ekonomske unije. EAEU će profunkcionirati 1. siječnja 2015. Do 2025. tri strane bi trebale formirati jedinstveno tržište nafte i plina.

Ovakvo stanje stvari održalo se i tijekom 2000-ih, iako je sve češće dolazilo do pokušaja samoopredjeljenja. Primjer zemlje koja se odlučila za proruski izbor je Bjelorusija, iako se, nalazeći se u stalnom konfliktu sa Zapadom, Aleksandar Lukašenko trudio manevrirati tako da od Rusije dobije dodatne olakšice. Suprotni primjer je Gruzija, koja je tijekom vladavine Mihaila Saakašvilija zauzela „jednovektorski“ kurs. Karakterističan slučaj je Ukrajina, koja se nakon „narančaste revolucije“ pokušala preusmjeriti prema euroatlantskoj zoni. Ovaj pokušaj nije uspio iz unutarnjih razloga, unatoč podršci Zapada. Dok Azerbajdžan, nositelj energetskih projekata koji su alternativa ruskim, predstavlja model faktičkog prelaska na stranu SAD-a bez formalnog izjašnjavanja.

Rusko-gruzijski rat krajem 2000-ih označio je spremnost Moskve da primijeni silu kako bi spriječila suparništvo u zoni svojih vitalnih interesa. Ali čak i nakon toga izravno pitanje „ili-ili“ nije postavljano. Ruski potezi su prije bili usmjereni na očuvanje manje ili više multivektorskog statusa quo, na stabilizaciju situacije, kako nitko ne bi bio isprovociran na nagle poteze. No, raspored snaga se promijenio. Rusija je obnovila dio svojih potencijala, dok ih je Zapad, naprotiv, izgubio.

Ukrajinski sukob iz 2013. označio je početak sljedeće etape. Konflikt zbog sporazuma o pridruživanju EU postavio je Kijev pred izbor. I Europska unija i Rusija su iznijele svoje prijedloge, koje ovaj put nije bilo moguće uskladiti, što znači da paradigma na koju je Kijev navikao više nije funkcionirala. Posljedice su nam poznate, ali vrijeme nije moguće vratiti unatrag, jer je borba među vanjskim silama dobila principijelni predznak. I to se ne odnosi samo na Kijev.

Većina zemalja morat će učiniti izbor. Relativnu neutralnost mogu zadržati samo države koje su bogate resursima. Azerbajdžan, Turkmenistan i Uzbekistan se tako drže po strani od svih alijansi. Druga mogućnost „odbijanja izbora“ zasada je čisto hipotetička i značila bi dogovor vanjskih sila o „zajedničkoj eksploataciji“ određene zemlje koja se izjašnjava za neutralan status. To predlažu veterani Hladnog rata na Zapadu, koji govore o nužnosti „finlandizacije“ Ukrajine [uređivanje Ukrajine po modelu Finske, osmišljenom tijekom Hladnog rata: iako ekonomski organizirana po zapadnom modelu, ova zemlja nikada nije postala članica NATO-a kako bi zadržala dobre odnose s SSSR-om, što se smatralo (samo) ograničavanjem suvereniteta - prim. red.].

Nova unija - Euroazijska ekonomska unija
Rusija, Bjelorusija i Kazahstan na summitu u Minsku potvrdili su plan da na temelju Carinske unije formiraju Euroazijsku ekonomsku uniju (EEU) 2015. godine. Lideri smatraju da bi se novoj alijansi kasnije mogle pridružiti Turska, Indija, pa čak i Sirija. Ukrajina je, međutim, po riječima predsjednika Vladimira Putina, odabrala put prema asociranom članstvu u EU i više nema mogućnost ulaska i u Carinsku uniju.

Prošlo je vrijeme kada su se vanjski mentori trudili održati privid da suparništvo među njima ne postoji, što im je omogućavalo da igraju na kartu „geopolitičkog pluralizma“. Jasno je da je svaki izbor zbroj dobitaka i gubitaka i da će svaka država sama morati izračunati što joj se više isplati.

Tako je imperativ sigurnosti odluku Erevana okrenuo u korist Euroazijske ekonomske unije. Moskva neće uspjeti zadržati Gruziju, jer je Tbilisi svjestan kako ne postoje nikakve šanse da povrati Abhaziju i Južnu Osetiju, tako da u tom pogledu nema što izgubiti, a sve druge načine utjecaja Rusija je već iskoristila. Slučaj Moldavije je nešto složeniji, pri čemu se ne radi toliko o Pridnjestrovlju, koliko o Gagauziji, koja je najavila da će se izjasniti čim Kišinjov donese svoj izbor.

Faza „izabranog pravca“ također nije posljednja. Svijet i Euroazija se razvijaju, tako da nije isključeno da nakon novih sukoba prevagnu opće tendencije prema integraciji, što bi s racionalne točke gledišta bilo najbolje. Uostalom, kako je govorio vođa svjetskog proletarijata [Lenjin - prim. red.], prije nego što se ujedinimo, moramo se kako valja među sobom podijeliti.

Fjodor Lukjanov je predsjednik prezidijuma Vijeća za vanjsku i obrambenu politiku.