Europa, svjetionik koji se gasi

Karikatura: Natalija Mihajlenko

Karikatura: Natalija Mihajlenko

Izbori za europski parlament pokazuju da u Europi raste nacionalističko, ultrakonzervativno i euroskeptično raspoloženje, i da nema ni govora o vodećoj ulozi EU na svjetskoj političkoj sceni. Pokušaji EU da igra takvu ulogu završavaju blamažom čak i u regijama Istočne Europe i Bliskog Istoka. Jedan od mogućih razvoja događaja jest da Europa digne ruke od samostalnosti i vrati se pod patronat SAD-a na koji je toliko navikla, pretvarajući se da je Rusija isto što i SSSR i da je stoga nužna konsolidacija protiv zajedničkog neprijatelja.

Novi izbori za Europski parlament okarakterizirani su kao politički potres. To jest preuveličavanje, ali je glasanje zaista indikator raspoloženja. Nakon Hladnog rata Europa bilježi neviđeni napredak, a kulminaciju svog uspona doživjela je krajem 20. i početkom 21. stoljeća. Tada je Stari svijet osjećao snagu da istovremeno pokrene dva velika projekta: nezapamćeno produbljivanje integracije uz stvaranje monetarnog i političkog saveza (neka vrsta „Sjedinjenih Europskih Država“) i veliko proširenje Europske unije koje je trebalo zahvatiti sav bivši komunistički svijet osim Rusije.

Podrazumijevalo se da će Europska unija postati samostalni centar svjetskog ekonomskog i političkog utjecaja koji je ravnopravan s političkim i ekonomskim divovima kao što su SAD i Kina. Idejna osnova takvog zamaha bila je predodžba o moralnoj i povijesnoj pravičnosti ujedinjenja zahvaljujući dobrovoljnom delegiranju suverenih ovlasti, odbacivanju nacionalizma i rivaliteta i novom tipu međudržavnih odnosa gdje nema mjesta za igru u kojoj samo jedan pobjeđuje, a svi ostali gube.

Rusija ne želi još jedan SSSR
Moskva vodi sve pragmatičniju politiku prema najbližim susjedima.

Nije prošlo ni pet godina od Lisabonskog sporazuma, koji formalno fiksira poželjnu stvarnost i Europskom parlamentu daje još veće ovlasti, a vidimo da Europa s mukom nadilazi ekonomsku krizu. Na sve strane raste nacionalističko, ultrakonzervativno i euroskeptično raspoloženje, a nema ni govora o vodećoj ulozi na svjetskoj političkoj sceni. Pokušaji EU da igra takvu ulogu završavaju blamažom čak i u rubnim regijama Istočne Europe i Bliskog Istoka. Dovoljno je vidjeti kakva je uloga EU u izazivanju ukrajinske krize. A najvažnije je da Europa odavno nije bila toliko razbijena u idejnom smislu, o čemu i svjedoče posljednji izbori.

Stari svijet nije mogao pomiriti ambicije vladajućeg sloja, već uvelike kozmopolitskog i nadnacionalnog, s težnjama njegovih birača. Običan građanin nikada nije imao odlučujuću ulogu u donošenju odluka unutar EU (integracija je projekt koji pripada isključivo eliti), ali mu je ranije detaljno objašnjavano kakve on ima koristi od toga. Sada je, međutim, čitava konstrukcija postala toliko komplicirana i glomazna da se više njena svrsishodnost ne može objasniti običnim argumentima. Sada su obični argumenti dovoljni da se objasni šteta koju ona nanosi, što je udahnulo novi život populističkim strankama svih orijentacija, kako ljevičarskim, tako i desničarskim.

Više nije jasno kakvo birokratsko čudovište raste u Bruxellesu i otud želja za vraćanjem „rodnoj grudi“, otud sve veće raspoloženje u korist suvereniteta, otud i parola „vratite nam našu državu“. Kroz krizu jedinstvene Europe zapravo se manifestira kriza čitavog modela globalizacije.

Pokušaji EU da igra veliku ulogu na svjetskoj sceni završavaju blamažom čak i u rubnim regijama Istočne Europe i Bliskog Istoka

Rusija ima dijametralno suprotna iskustva suradnje s Europskom unijom iz doba kada je EU gajila najveće ambicije. Mnogi su početkom stoljeća očekivali da će ujedinjena Europa postati samostalan centar koji ne ovisi o SAD-u i zahvaljujući kojem će balans snaga na globalnoj političkoj sceni biti stabilniji. To se nije dogodilo. Prije 20 godina politički značaj pojedinih zemalja Starog svijeta, na primjer Francuske, Njemačke, Velike Britanije i Italije, bio je veći nego što je danas značaj čitave ujedinjene Europe. Prema tome, na Europu se ne može računati kao na jakog igrača. S njom se ne mogu voditi ni pragmatični pregovori, jer EU precjenjuje svoj ​​značaj. Ona sebe doživljava kao vrhunac svemira i polazi od toga da se njezina moralna ispravnost podrazumijeva, što znači da svi ostali trebaju djelovati u skladu s pravilima koje ona odredi, a ustvari Europa nije sposobna osigurati čak ni unutarnje jedinstvo, tako da se i njezini odnosi s vanjskim partnerima pretvaraju u nesnosnu farsu.

Tko je bolje prošao: Europska unija ili Hrvatska?
U proteklih mjesec dana, otkad je Hrvatska postala nova članica Europske unije, u ruskim medijima su se pojavljivali mnogobrojni komentari ruskih stručnjaka o pozitivnim i negativnim stranama ulaska Hrvatske u novu zajednicu.

Renacionalizacija politike o kojoj svjedoče i sadašnji izbori za Europski parlament mnogima u Rusiji ulijeva nadu da će se Stari svijet najzad vratiti svojim starim dobrim principima, i da će se klatno koje je otišlo daleko u stranu liberalnog dogmatizma vratiti na konzervativniju normu. Nažalost, nije izvjesno da će nova faza biti konstruktivnija od prethodne.

Među antisistemskim strankama vlada veliko šarenilo. Većina njih uopće nema pozitivan program. Stvarnu vlast će ipak zadržati „mainstream“ stranke koje provode tipsku politiku (praktično nema razlike između umjerenih ljevičara i umjerenih desničara), samo što će se to odvijati u nepovoljnim uvjetima konfrontacije s krajnje ljevičarskim i krajnje desničarskim partijama. Unutarnji disbalans Europe utjecat će i na njezinu učinkovitost, a s obzirom na izostanak željenog rezultata establišment će biti primoran tražiti simboličnu kompenzaciju, između ostalog i u vidu nezgrapnih pokušaja da europski model proširiti na zemlje koje za taj model uopće nisu spremne (kao u slučaju s Ukrajinom).

Europski izazov upućen Rusiji danas ne podrazumijeva snagu i pritisak Starog svijeta od kojeg se treba braniti, nego upravo slabost Europe, njezinu nesigurnost i njezino padanje iz krajnosti u krajnost. Jedna od takvih krajnosti je da Europa digne ruke od samostalnosti i vrati se pod patronat SAD-a na koji je toliko naviknula, pretvarajući se da je Rusija u njezinim očima isto što i Sovjetski Savez i da je stoga nužna konsolidacija protiv zajedničkog neprijatelja. To svakako neće imati nikakvog efekta, osim što ćemo svi izgubiti mnogo vremena.

A upravo sada nam je Europa potrebna. Rusija je po svojoj kulturi i tradiciji europska zemlja i u uvjetima nužnog zaokreta prema Aziji potreban joj je pouzdani svjetionik u svojoj „rodnoj luci“ da ne bi izgubila orijentir. Međutim, sve su slabiji signali s tog svjetionika. Njegovo svjetlo se polako gubi u magli.

Autor je glavni urednik časopisa Rusija u globalnoj politici.