Alternativnoj energetici potrebna pomoć države

Izvor: DPA/Vostock-Photo

Izvor: DPA/Vostock-Photo

Iako svjetske investicije u razvoj obnovljivih izvora energije (OIE - vjetar, sunce, bio-masa, bio- gorivo, male hidroelektrane) prelaze 200 milijardi dolara godišnje, Rusija spada u rijetke bogatije zemlje koje ne uvećavaju udio OIE-a u svojoj energetskoj shemi. Zašto Rusija, usprkos ogromnim kapacitetima, porizvodi samo 0,005% svjetske solarne i eolske energije?

Tijekom posljednjeg desetljeća u svijetu je došlo do naglog porasta eksploatacije obnovljivih izvora energije (OIE), u koje se ubrajaju vjetar, sunce, bio-masa, bio-gorivo, kao i male hidroelektrane. Tome su doprinijeli različiti čimbenici, kao što su nužnost smanjenja negativnih utjecaja na okoliš i zdravlje stanovništva (prije svega smanjenjem emisije otpadnih plinova koji izazivaju efekt staklenika), težnja da se smanji ovisnost od uvoza energenata (posebno kada je cijena nafte dosegnula 100 dolara po barelu) itd.

Svjetske investicije u razvoj OIE-a posljednjih godina su konstantno prelazile 200 milijardi dolara godišnje. U razdoblju od 2010. do 2013. kapacitet vjetrogeneratora uvećan je 1,5 puta i sada iznosi 300 GW. U usporedbi s 2010. kapacitet solarnih proizvođača električne energije je gotovo dvostruko veći i 2013. dostiže oko 135 GW. Ove pokazatelje treba usporediti s ukupnim kapacitetom elektrana Jedinstvenog energetskog sustava Rusije koji iznosi 227 GW.

Predvodnici u području „nove čiste energetike“ su SAD, Kina, Njemačka, Indija, Brazil i Španjolska. Analiza zemalja G-20 iz 2013. pokazala je da su gotovo sve one, s izuzetkom Saudijske Arabije i Rusije, tijekom posljednjih godina razvile značajne kapacitete za eksploataciju obnovljivih izvora energije.

U nizu regija Rusije postoje prvoklasni prirodni uvjeti (vjetar na Koljskom poluotoku i morskim obalama, sunce na jugu europskog dijela Rusije, na Bajkalskom jezeru, u Republici Altaj).

Ukupan kapacitet vjetrogeneratora u Rusiji prema različitim procjenama iznosi 13 do 15 MW, tj. manje od 0,005% proizvodnje generatora ovog tipa u svijetu. Krajem 2013. u Dagestanu je s radom započela najveća solarna elektrana u Rusiji snage 5 MW. Međutim, ovo je opet samo 0,005% onoga što postoji u svijetu.


Nema potrebe?

U ovom kontekstu ponekad se mogu čuti argumenti da Rusija raspolaže ogromnim zalihama fosilnih goriva i da zato nema potrebe razvijati obnovljive izvore energije.

Međutim, iskustvo drugih zemalja pokazuje da je ovaj argument neodrživ. SAD je jedan od najvećih proizvođača nafte i prirodnog plina na svijetu, ali se s Kinom natječu za prve pozicije u eksploataciji OIE-a. Najveći europski proizvođač nafte i plina Norveška povećala je kapacitet vjetrogeneratora s 13 MW 2000. na 766 MW 2013. i sada radi na tome da ovaj pokazatelj do 2020. dostigne 2,0 GW.

Saudijska Arabija, u kojoj je 2014. počela s radom prva solarna elektrana snage 1 MW, do 2032. planira, uloživši preko 100 milijardi dolara, dostigne proizvodnju od 42 GW, što bi trebalo pokriti do 30% godišnjih potreba ove zemlje za električnom energijom. Dok Azerbejdžan namjerava eksploataciju OIE do 2020. razviti do razine proizvodnje 20% ukupne energetske bilance zemlje.

Energetska opasnost za Rusiju
Analitičari se razilaze u mišljenju da se u narednom desetljeću može smanjiti konkurentna moć Rusije na svjetskom energetskom tržištu.

Rusija posjeduje ogroman potencijal za korištenje obnovljivih izvora energije. Tradicionalno se koriste drva, čija potrošnja iznosi 20 do 30 milijardi kubičnih metara godišnje. No, korištenje drvne mase i bio-mase za proizvodnju električne energije je izoliran primjer. Postoje također i uspješni projekti korištenja bio-plina, koji se dobiva preradom poljoprivrednih ostataka, na primjer, u Belgorodskoj Oblasti. Ali na razini cijele države potencijal OIE-a je izuzetno slabo iskorišten.

Ruske vlasti su, istina, počele poklanjati pozornost nužnosti razvoja OIE-a. U Federalnom zakonu „O elektroenergetici“, usvojenom 2003. uvedene su mjere podrške eksploataciji OIE-a putem olakšanog priključivanja mreži i obveze da se energija koju proizvode ove elektrane otkupljuje kao kompenzacija gubitaka na mreži. Ove mjere, međutim, nisu donijele primjetne pozitivne rezultate.

U nizu odluka Vlade RF iz 2012. i 2014. mjere stimulacije su izložene s više detalja i usvojeni su ciljni pokazatelji uvođenja novih kapaciteta. Što se tiče vjetrogeneratora, oni trebaju od 100 MW u 2014. dostići godišnju proizvodnju od 1 GW 2020, tj. u razdoblju od 2014. do 2020. treba osigurati ukupnu proizvodnju od 3,6 GW. Za solarne elektrane ciljni pokazatelj za 2014. je 120 MW s rastom do 270 MW do 2020., što u razdoblju 2014.-2020. znači proizvodnju od 1,5 GW. Predviđena je i podrška razvoju eksploatacije bio-mase u obliku bio-plina, tekućeg bio-goriva i čvrstog goriva na bazi drveta.

 

Bez proračuna

Međutim, financiranje ovih mjera iz federalnog proračuna nije predviđeno i to je, očito, osnovni razlog zašto Rusija zaostaje za svijetom u području eksploatacije OIE. Od ukupnih 28,7 trilijuna rubalja (822 milijardi dolara) financijskih sredstava državnog programa „Energetska učinkovitost i razvoj energetike“, koji će biti realiziran u periodu 2013.-2020., samo 104,8 milijardi rubalja (3 milijarde dolara) će biti uplaćeno federalnom proračunu, od čega će samo 1,8 milijardi rubalja (51 milijun dolara) biti uloženo u razvoj obnovljivih izvora energije.

Ukupan kapacitet vjetrogeneratora u Rusiji prema različitim procjenama iznosi 13-15 MW, tj. manje od 0,005% proizvodnje generatora ovog tipa u svijetu.

Vodik umjesto nafte
Svijet je u potrazi za novim obnovljivim izvorima energije koji bi mogli zamijeniti naftu i plin. Kao jedno od mogućih rješenja stručnjaci vide vodik (H2). On bi se teoretski mogao dobivati fotosintezom.

U uvjetima u kojima de facto ne postoji financijska pomoć države, isplativost projekata OIE treba osigurati preko uvećanih plaćanja od strane distributera energije, koji će imati obvezu otkupljivati ovu energiju kao kompenzaciju gubitaka na mreži. Jasno je da distributeri imaju mnogo prioritetnije planove kako iskoristiti sredstva koja dobivaju od krajnjih korisnika, koji ne žele plaćati više nego do sada. Uskoro će biti jasno da li usvajanje ciljnih pokazatelja može dovesti do iole primjetne promjene situacije u ovoj sferi.

U svijetu postoji veliki broj načina da se pruži podrška razvoju OIE, koji su tijekom posljednjeg desetljeća donijeli značajne rezultate. Kako bi se oni iskoristili, moramo postati svjesni i priznati da metode koji su u posljednje vrijeme korištene u Rusiji u cilju razvoja OIE nisu učinkovite, a zatim razviti planove daljnjih aktivnosti uz sudjelovanje svih zainteresiranih strana, prije svega predstavnika biznisa iz ovog područja i predstavnika javnosti.

Ako se nastavi s birokratskim eksperimentima o ovoj sferi, zadržat se postojeća situacija, u kojoj velika energetska sila kao što je Rusija po kapacitetu vjetrogeneratora (13-15 MW) nekoliko puta zaostaje za Hondurasom (102 MW).

Aleksej Knjižnikov je rukovoditelj programa za ekološku politiku u energetskom sektoru Svjetske zaklade za prirodu (WWF) Rusije. Aleksej Grigorjev je stručnjak Međunarodnog socioekološkog saveza.