Turčinov, Jacenjuk i Franz Joseph

Kada je prije gotovo sto godina, u kolovozu 1914., počeo Prvi svjetski rat, veći dio stanovništva Europe bio je zatečen. Stanovnici Rusije, Engleske, Francuske i Njemačke uživali su u plodovima ere ubrzanog tehničkog razvoja i nisu planirali ratovati jedni protiv drugih. No, nekolicini nepromišljenih političara iz najviših europskih krugova vlasti nije na vrijeme proradio instinkt samoodržanja i ubrzo su cijelim kontinentom potekli potoci krvi.

Kažu da grom ne udara dvaput u isto mjesto. Moguće. No za razumijevanje krize u Ukrajini, koja je odavno napustila sve zamislive i nezamislive okvire zdravog razuma, vrlo je korisno prisjetiti se tragedije koja se dogodila prije sto godina.

Moskva predlaže Kijevu optimistični scenarij Referendumi na jugoistoku Ukrajine potvrdili su nužnost nacionalnog dijaloga. Dijalog, međutim, ometa psihologija sadašnjih kijevskih vlasti, koje su izvršile prevrat i promatraju svoje političke suparnike kao poražene ili kao one koje treba pobijediti po svaku cijenu.

Službeni lideri kijevskog režima Turčinov i Jacenjuk otvoreno djeluju po principu „što gore, to bolje“. Oni se čak i ne trude dogovoriti sa svojim vlastitim građanima na jugoistoku Ukrajine, već samo povećavaju količinu nasilja. V. d. predsjednika i premijera Ukrajine očito smatraju da dok god imaju bezuvjetnu podršku SAD-a, sve im je dopušteno. Apsolutno sve analogije samo su uvjetne, no stav kijevske vlasti podsjeća na poziciju austrougarskog cara Franje Josipa, koji je, oslanjajući se na podršku Njemačke, lakomisleno pokrenuo zamašnjak Prvog svjetskog rata.

Slična situacija pred Rusiju postavlja sasvim nov zadatak. Mi smo obvezni štititi svoje interese u Ukrajini, ali i maksimalno zaštititi one građane susjedne države koji se uzdaju u našu pomoć. No svi ovi važni ciljevi blijede pred onim glavnim, a to je da Rusija ne smije dopustiti takav razvoj događaja kojim će Europa nepovratno i nekontrolirano skliznuti u bezdan totalnog kaosa.

Diplomatski pregovori na najvišoj razini oduvijek su bili slični razmjeni pogleda među igračima pokera – tko prvi izgubi živce, taj je izgubio partiju. No ono što se sada događa, to nije samo igra pokera s velikim ulozima. To je igra pokera na velikom buretu baruta.

Zasada službena Moskva u tom pravcu čini sve u njenoj moći. Rusija ne dolijeva ulje na vatru ukrajinske krize. Provodeći politiku zaštite svojih životno važnih geopolitičkih interesa, koja je prirodna za svaku državu, Rusija na svaki način pokušava ugasiti ukrajinski požar. Moskva ne huška pristalice odvajanja od vlasti Kijeva na jugoistoku Ukrajine. Moskva ih potiče na razuman kompromis.

Geopolitička oluja

Aktualni politički trenutak povoljan je za mnogo toga, samo nije dobar za samohvalisanje. Što je oluja jača, kapetan teže uspijeva održati brod na pravom kursu. Na Rusiju se sada obrušavaju jedan za drugim moćni valovi svjetske geopolitičke oluje. Valja pogledati, najzad, istini u oči – vjerojatnost da brod Rusije skrene s kursa više nije samo teorijska.

Kako se to može izbjeći? Važno je svake minute i svake sekunde imati na umu da u situacijama poput ove su i prijatelji i neprijatelji podjednako opasni. I prijatelji Rusije, kao i njezini oponenti, iz sve snage žele iskoristiti Moskvu za svoje ciljeve u ovom trenutku. Smisao aktivnosti Amerike svodi se na to da natjera Putina da svojim rukama uguši protest stanovnika na jugoistoku Ukrajine i uvjeri ih da se ponovo potčine vlasti Kijeva. Ako se ovaj američki plan ostvari, Rusija će se naći u najjadnijem mogućem položaju. Antikijevski elementi na ukrajinskom jugoistoku igraju svoju igru. Oni žele iskoristiti Moskvu kao udarnog ovna i oruđe za rješavanje svojih problema. Zbog toga ih, ipak, nije moguće kriviti, bilo bi to cinično i amoralno.

Duhovi iz čarobne svjetiljke Viktora Janukoviča Sukob između predodžbi i težnji velikih igrača na svjetskoj političkoj sceni, isprovociran događajima u Ukrajini, već zadire i u osnovne principe uređenja svijeta, barem onako kako se ono shvaćalo u protekla dva desetljeća. Kraj sukobu još je daleko, a najopasnija faza tek predstoji. To su događaji vezani za predsjedničke izbore koji se trebaju održati 25. svibnja. Treba razmotriti u kakvoj su poziciji glavni protagonisti i može li se sagledati jasna logika njihovih postupanja.

Službeni Kijev ponaša se kao da se ne radi o njegovim sunarodnjacima, nego o vojsci agresivnih vanzemaljaca. No i Moskva mora biti sasvim svjesna da se nacionalni interesi Rusije ne poklapaju s interesima jugoistoka Ukrajine. Rusija treba igrati svoju igru, a ne tuđu.

U trenutku dok pišem ove retke, Moskvi to ne polazi za rukom. No problem je u tome što nova umjerena politika Moskve ne nailazi na iste takve korake od strane naših partnera. I službeni Kijev i Washington, čini se, spremnost Kremlja na dogovor promatraju kao znak slabosti. U tome naravno nema ničeg neobičnog. Diplomatski pregovori na najvišoj razini oduvijek su bili slični razmjeni pogleda među igračima pokera –  tko prvi izgubi živce, taj je izgubio partiju. No ono što se sada događa, to nije samo igra pokera s velikim ulozima. To je igra pokera na velikom buretu baruta.

Moj instinkt mi govori sljedeće: popustljivost Moskve ima svoje granice. Ako Zapad bude i dalje samo udarao šakom o stol i propuštao prilike da smiri situaciju, i Vladimir Putin mogao bi donijeti oštru odluku, na primjer, da pripoji „narodne republike“ Rusiji. U svjetskoj politici ne može se drugačije. Onaj tko izravno ili neizravno šalje prijetnje, mora biti spreman i ispuniti ih.

Što će uslijediti nakon takve sudbonosne odluke Moskve? Naravno, neće to biti početak trećeg svjetskog rata. No nećemo više ni živjeti kao prije. Europa je 1914. napravila veliku pogrešku i 2014. ne bi je trebala ponoviti.

Mihail Rostowski je analitičar tima zamjenika glavnog urednika Moskovskog komsomolca. Ruski tekst na sajtu mk.ru.