Partnerstvo Rusije i Kine je stvar logike svjetskog razvoja

Svibanjska posjeta Vladimira Putina Kini, koja je planirana davno prije posljednjih svjetskih događaja, od početka se smatrala prijelomnom. A izmjena međunarodnog konteksta u vezi s ukrajinskom krizom i opozicija između Rusije i SAD-a pretvorila je putovanje u gotovo povijesnu prekretnicu u rusko-kineskim odnosima. Mnogobrojni sporazumi i ugovori koji su pripremljeni za susret pokazuju ozbiljnost namjera. Zajedničke vojno-morske vježbe signaliziraju o partnerstvu u vojno-strateškoj sferi.

Rusko-kineski savez: Još uvijek ne postoji de jure, ali gotovo da postoji de facto Posjeta ruskog predsjednika Vladimira Putina Kini ponovno postavlja pitanje o perspektivama rusko-kineskih odnosa na dugoročnom planu. O tome Rossijska gazeta razgovara sa Sergejem Luzjaninom, zamjenikom direktora Institura pri Ruskoj akademiji znanosti.

Osim prirodnih težnji susjednih država, koji imaju toliko veliki potencijal, da učvrste i razvijaju odnose, Moskva i Peking danas imaju i posebne razloge za zbližavanje. 

Ukrajinska kriza postala je povod da SAD pokaže svoj arsenal utjecaja na Moskvu. On se ne sastoji toliko u nagomilanim nuklearnim glavama i nosačima aviona u Crnom moru, koliko u sposobnosti da koristi ekonomske „ključeve“ od globalizacije, te činjenice da je suvremena svjetska ekonomija produkt američkog sistema te da ga regulira. Izolirati takvu državu kao što je Rusija ni SAD nije u stanju. No Amerikancu mogu poprilično zakomplicirati pristup tržištu, financijskim i tehnološkim resursima. Zbog toga Rusiji nisu potrebni samo zaobilazni putevi, već i alternativa koja omogućuje pronalaženje izvora vlastitog razvoja a koji bi bio neovisan o SAD-u.

O prijelazu na Aziju već se odavno govori, kataklizme u Ukrajini samo su bili katalizatori procesa. Zbližavanje s Kinom nije samo ozbiljna odluka, već i složena zadaća. Narodna Republika Kina je suviše moćna država da bilo koji partner, pa čak i takav gigantski poput Rusije, ne bi osjećao opasnost da se nađe u podčinjenom položaju. I tu se ne radi o zloj volji Pekinga, već o objektivnom suodnosu ekonomskih potencijala. Zalog očuvanja neovisne pozicije je političko iskustvo. Rusija je zasad aktivniji i primjetniji igrač na svjetskoj sceni. Kina stiže, ali zasad ne želi preuzeti rizik te zamijeniti svoju ekonomsku težinu političkom djelatnošću.


Očuvanje samostalne uloge pri zbližavanju s Kinom mora se temeljiti na tri komponente.

Kao prvo, na sveopću azijsku strategiju koja bi uključivala i unutarnje (razvoj Sibira i Dalekog istoka) i vanjske (pozicija u Azijsko-tihoocenskoj regiji) aspekte. Naravno, to mora biti koordinirani i međusobno povezani projekt.

Kao drugo, istovremeno širenje i produbljivanje veza s drugim važnim igračima u Aziji – od Japana i Južne Koreje do Indije, Vijentama, Singapura i Indonezije. Neki od njih povezani su obvezama sa SAD-om i čvrsto povezani u svojoj djelatnosti. No situacija u Aziji je jako komplicirana, zbog toga su i zainteresirani za proširenje. Za Rusiju ta mogućnost neograničavanja samo na Kinu znači dobivanje prostora za potrebno manevriranje.

Kao treće, za razliku od Kine Rusija ima veliko iskustvo uloge lidera. I to ne u smislu hegemonije kao SAD, već s gledišta promicanja ideja globalnog karaktera koje mogu privući druge države te pokrenuti „kampanju“ svjetskih razmjera. Kina zbog svoje kulturne specifičnost nije za to jako prikladna. I Moskva je tijekom postsovjetskog vremena izgubila te kvalitete, ali postoji mogućnost oblikovanja drugog viđenja svjetskog poretka, jer su se rizici amero-centričnog svijeta očitovali posljednjih godina. S jedne strane, imamo skandal s Edwardom Snowdenom, a s druge javna demonstracija sile protiv Rusije posljednjih tjedana uz primjenu globalnih institucija. Ako Rusija istupi kao dizajner „druge“ globalizacije makar na razini parola, to će djelomično izbalansirati njezinu ekonomsku zaostalost za Kinom.

Ruska vojna aktivnost na Dalekom istoku: Tko se čega treba pribojavati Vojna aktivnost Rusije na Dalekom istoku izaziva različite reakcije istočnih ruskih susjeda. Najveću uznemirenost pokazuje Tokio, Južna Koreja pokazuje razumijevanje, a Kina zasad ne daje nikakve ocjene. S druge strane, iako nema razloga baviti se zastrašivanjem Japana, Moskva je uznemirena zbog suradnje Tokija i Washingtona u području proturaketne obrane.

Ne bi trebalo da se stvori utisak da je zbližavanje upravo potrebno Moskvi, a Peking samo milostivo dopušta Rusiji da joj priđe. Kina je uznemirena onim što se događa u svijetu, gdje rastu najrazličitije pojave nestabilnosti. Tim više jer se to događa u neposrednoj blizini njezinih granica. Okretanje Washingtona prema Aziji, bez obzira na poštivanje Kine, naravno da je usmjereno protiv jačanja njezinog utjecaja. Mnogobrojni teritorijalni sukobi Pekinga sa susjedima, koji su dugo vremena bili u stanju „drijemanja“, ponovno su se zaoštrili. Upravo tijekom Putinove posjete Šangaju sve je napetija postajala atmosfera s Vijetnamom, gotovo da su kineski građani evakuirani iz te države. Japan i Filipi se nalaze u istom tom nizu.

Dodati se mogu još aktualni sporovi o modelu ekonomskog razvoja koji se vode u Kini. Ekonomija usporava, stručnjaci primjećuju nepovoljne tendencije, a stalni brzi rast je zalog stabilnog političkog sistema i vlasti Narodne Republike Kine. Zato je za Narodnu Republiku Kinu povećanje razine odnosa s Rusijom – najvećim političkim i ekonomskih subjektom – jako potrebno.

Ne trebamo očekivati besprijekorno sretno partnerstvo – države takvih razmjera moraju imati proturječnosti i nepodudarnosti u interesima. No logika svjetskog razvoja vuče Moskvu Pekingu i obratno, a ta nova etapa otvara mogućnosti radi kojih vrijedi ići i na određeni rizik.

Fjodor Lukjanov – predsjednik Prezidijuma Vijeća za vanjsku i obrambenu politiku