Karikatura: Aleksej Iorš
Svibanjska posjeta Vladimira Putina Kini, koja je planirana davno prije posljednjih svjetskih događaja, od početka se smatrala prijelomnom. A izmjena međunarodnog konteksta u vezi s ukrajinskom krizom i opozicija između Rusije i SAD-a pretvorila je putovanje u gotovo povijesnu prekretnicu u rusko-kineskim odnosima. Mnogobrojni sporazumi i ugovori koji su pripremljeni za susret pokazuju ozbiljnost namjera. Zajedničke vojno-morske vježbe signaliziraju o partnerstvu u vojno-strateškoj sferi.
Osim prirodnih težnji susjednih država, koji imaju toliko
veliki potencijal, da učvrste i razvijaju odnose, Moskva i Peking danas imaju i
posebne razloge za zbližavanje.
Ukrajinska kriza postala je povod da SAD pokaže svoj arsenal utjecaja na
Moskvu. On se ne sastoji toliko u nagomilanim nuklearnim glavama i nosačima
aviona u Crnom moru, koliko u sposobnosti da koristi ekonomske „ključeve“ od
globalizacije, te činjenice da je suvremena svjetska ekonomija produkt američkog
sistema te da ga regulira. Izolirati takvu državu kao što je Rusija ni SAD nije
u stanju. No Amerikancu mogu poprilično zakomplicirati pristup tržištu,
financijskim i tehnološkim resursima. Zbog toga Rusiji nisu potrebni samo
zaobilazni putevi, već i alternativa koja omogućuje pronalaženje izvora
vlastitog razvoja a koji bi bio neovisan o SAD-u.
O prijelazu na Aziju već se odavno govori, kataklizme u Ukrajini samo su bili
katalizatori procesa. Zbližavanje s Kinom nije samo ozbiljna odluka, već i složena
zadaća. Narodna Republika Kina je suviše moćna država da bilo koji partner, pa čak
i takav gigantski poput Rusije, ne bi osjećao opasnost da se nađe u podčinjenom
položaju. I tu se ne radi o zloj volji Pekinga, već o objektivnom suodnosu
ekonomskih potencijala. Zalog očuvanja neovisne pozicije je političko iskustvo.
Rusija je zasad aktivniji i primjetniji igrač na svjetskoj sceni. Kina stiže,
ali zasad ne želi preuzeti rizik te zamijeniti svoju ekonomsku težinu političkom
djelatnošću.
Očuvanje samostalne uloge pri zbližavanju s Kinom mora se temeljiti na tri
komponente.
Kao prvo, na sveopću azijsku strategiju koja bi uključivala i unutarnje (razvoj
Sibira i Dalekog istoka) i vanjske (pozicija u Azijsko-tihoocenskoj regiji)
aspekte. Naravno, to mora biti koordinirani i međusobno povezani projekt.
Kao drugo, istovremeno širenje i produbljivanje veza s drugim važnim igračima u
Aziji – od Japana i Južne Koreje do Indije, Vijentama, Singapura i Indonezije.
Neki od njih povezani su obvezama sa SAD-om i čvrsto povezani u svojoj
djelatnosti. No situacija u Aziji je jako komplicirana, zbog toga su i
zainteresirani za proširenje. Za Rusiju ta mogućnost neograničavanja samo na
Kinu znači dobivanje prostora za potrebno manevriranje.
Kao treće, za razliku od Kine Rusija ima veliko iskustvo uloge lidera. I to ne
u smislu hegemonije kao SAD, već s gledišta promicanja ideja globalnog
karaktera koje mogu privući druge države te pokrenuti „kampanju“ svjetskih
razmjera. Kina zbog svoje kulturne specifičnost nije za to jako prikladna. I
Moskva je tijekom postsovjetskog vremena izgubila te kvalitete, ali postoji
mogućnost oblikovanja drugog viđenja svjetskog poretka, jer su se rizici
amero-centričnog svijeta očitovali posljednjih godina. S jedne strane, imamo
skandal s Edwardom Snowdenom, a s druge javna demonstracija sile protiv Rusije
posljednjih tjedana uz primjenu globalnih institucija. Ako Rusija istupi kao
dizajner „druge“ globalizacije makar na razini parola, to će djelomično
izbalansirati njezinu ekonomsku zaostalost za Kinom.
Ne bi trebalo da se stvori utisak da je zbližavanje upravo potrebno Moskvi, a
Peking samo milostivo dopušta Rusiji da joj priđe. Kina je uznemirena onim što
se događa u svijetu, gdje rastu najrazličitije pojave nestabilnosti. Tim više
jer se to događa u neposrednoj blizini njezinih granica. Okretanje Washingtona
prema Aziji, bez obzira na poštivanje Kine, naravno da je usmjereno protiv jačanja
njezinog utjecaja. Mnogobrojni teritorijalni sukobi Pekinga sa susjedima, koji
su dugo vremena bili u stanju „drijemanja“, ponovno su se zaoštrili. Upravo
tijekom Putinove posjete Šangaju sve je napetija postajala atmosfera s
Vijetnamom, gotovo da su kineski građani evakuirani iz te države. Japan i
Filipi se nalaze u istom tom nizu.
Dodati se mogu još aktualni sporovi o modelu ekonomskog razvoja koji se vode u
Kini. Ekonomija usporava, stručnjaci primjećuju nepovoljne tendencije, a stalni
brzi rast je zalog stabilnog političkog sistema i vlasti Narodne Republike
Kine. Zato je za Narodnu Republiku Kinu povećanje razine odnosa s Rusijom –
najvećim političkim i ekonomskih subjektom – jako potrebno.
Ne trebamo očekivati besprijekorno sretno partnerstvo – države takvih razmjera
moraju imati proturječnosti i nepodudarnosti u interesima. No logika svjetskog
razvoja vuče Moskvu Pekingu i obratno, a ta nova etapa otvara mogućnosti radi
kojih vrijedi ići i na određeni rizik.
Fjodor Lukjanov – predsjednik Prezidijuma Vijeća za vanjsku i obrambenu
politiku
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu