Rehabilitacija etničkih manjina na Krimu nije samo simbolički korak

Povjesničari budućnosti, razmatrajući političku dinamiku na postsovjetskom prostoru, vjerojatno će ovu godinu nazvati godinom Krima. Po prvi put nakon raspada SSSR-a napravljen je presedan izmjene državne jurisdikcije nad autonomnom tvorevinom. Za razliku od Abhazije, Južne Osetije, Nagornog Karabaha ili Pridnjestrovlja Autonomna Republika Krim zajedno sa Sevastopoljem, nakon što je izašla iz sastava Ukrajine, nije bila nepriznata tvorevina, već je ušla kao dva zasebna subjekta u sastav Rusije. Stručnjaci i političari vide u tome jačanje pozicije Ruske Federacije u Crnomorskog regiji i Euroaziji. Međutim, tu priča s Krimom nije gotova. Sa završetkom jednih problema i izazova dolaze novi. A najvažniji je svakako integracija multietničkog stanovništva poluotoka u sastav Rusije.

U potpunosti je jasno da uključenje novih građana države u sastav ruske političke nacije nije moguć bez simboličkih koraka od strane vlasti. I takav korak je napravljen 21. travnja 2014. Predsjednik Putin potpisao je Odluku o mjerama za rehabilitaciju krimskih Tatara i drugih naroda Krima – Armenaca, Bugara, Grka, Nijemaca koji su bili podvrgnuti deportaciji od 1941. do 1944. Treba obratiti posebnu pozornost na vremenski kontekst u kojem je bila donesena ta odluka. S jedne strane, 9. svibnja 2014. obilježena je 70. obljetnica oslobođenja Sevastopolja tijekom Drugog svjetskog rata. I tom događaju posvećena je velika pozornost u masmedijima. To je bio posebni simbol Dana pobjede. S druge strane, 18. svibnja na Krimu će obilježiti drugi datum – Dan sjećanja na žrtve deportacije krimskih naroda. I to ove godine neće biti samo jubilej, već dan sjećanja na Krimu.

Putinova šahovska taktika: Ukrajina pred zidom Predsjednik Rusije, koji je više od pola mjeseca šutio o ukrajinskoj temi, 7. svibnja dao je dvije senzacionalne izjave: pozvao je stanovnike jugoistoka da odgode referendum i pozitivno se izjasnio o predstojećim ukrajinskim izborima. Niz kritičara već ih je protumačio kao „predaju jugoistoka Ukrajine“. Međutim, u realnosti, ove izjave dio su izvrsne taktike koja podsjeća na šahovski „dvojni udar“ i predstavljaju korak prema ostvarivanju ruskih interesa u Ukrajini uz minimalnu potencijalnu štetu.

U kolovozu 1941. Nijemci (okolo 60 tisuća) podvrgnuti su prvi iseljavanju. Krajem siječnja i početkom veljače 1942. iz Krima su deportirani Talijani koji su živjeli uglavnom u regiji Kerči. Deportacija krimsko-tatarskog stanovništva (oko 183 tisuće ljudi, ako se ne broji vojnike te nacionalnosti koji su služili u Crvenoj armiji) ostvarena je 18. svibnja 1944., a 27. lipnja iste te godine – operacija za iseljavanje krimskih Bugara, Grka, Armenaca (sve zajedno 37 tisuća ljudi). Službeni povod za takve mjere bila je suradnja predstavnika krimskih naroda s nacistima. Ipak treba obratiti pozornost na to da su pod deportaciju bili podvrgnuti i nevini ljudi te oni koji su napustili Krim prije okupacije te čak veterani Drugog svjetskog rata nakon njihove demobilizacije. No najvažnije je širenje principa „kolektivne krivnje“ na čitav narod, oskrvnuvši pravosuđe i pravednu kaznu. 

U travnju 2014. ruska vlast prekinula je s još jednom crtom nasljeđa Staljinove nacionalne politike.  I to uoči važnih datuma. Moskva na taj način daje do znanja da je za nju važno sjećanje na pobjedu u Drugom svjetskom ratu kao i na žrtve politički ekstremnih i nepravnih odluka. Danas su pokušaji da se ruska vlast prikaže kao nasljednik Staljina vrlo popularni među zapadnim stručnjacima i političarima. No Kremlj se, upravo suprotno, pokušava ograditi od tog nasljeđa i pronaći mogućnost dijaloga sa svojim novim građanima za koje je sjećanje o deportaciji dugo godina bio skoro glavni kohezivni element. U kontekstu Putinove odluke značajno je i spominjanje Armenaca, naroda s najmnogobrojnijom zajednicom među svjetskom dijasporom. Treba imati u vidu da je Armenija jedan od najdosljednijih ruskih saveznika u Euroaziji. I tri druga naroda – Grci, Bugari i Nijemci – imaju za sobom tri države koje su značajan europski partner Ruske Federacije.

Međutim, priznajući svu važnost i pravovremenost Putinove odluke, treba imati u vidu da integracija Krima ne može biti ograničena samo na simboličke korake. Potrebna je sustavna politika za harmonizaciju odnosa između predstavnika različitih etničkih i vjerskih grupa. Jasno je da se obnova pravde ne uspostavlja u inverziji demokracije, kad radi ispravljanja zločina prošlosti stvaramo nove diskriminacijske mjere. Teško da se ambicije za etničku dominaciju ili ekskluzivna prava na pristup zemaljskim resursima mogu opravdati motivima kompenzacije za Staljinove deportacije. Ništa manje važno pitanje nije ni interpretacija toga je li postojala u potpunosti rehabilitacija ili nije. Na ovom mjestu mnogi javni aktivisti mogu imati svoje predodže o tome u kojoj točki se taj proces treba zaustaviti.

Prema tome, napravljen je važni simbolički korak. Rusija je još jednom potvrdila neprihvatljivost Staljinove nacionalne politike. Ipak proces integracije novih Rusa i čitavog Krimskog poluotoka je tek na početku. I njegov uspjeh ne ovisi samo o namjeri visokih dužnosnika, nego i o spremnosti lidera zapadni javnih i neslužbenih struktura da igraju po zajedničkim pravilima, bore se za kompromise umjesto da ističu na prvi plan svoju etničku ekskluzivnost.

Sergej Markedonov je docent na Kadetri za znanost o regijama i vanjsku politiku na Ruskom državnom humanističkom sveučilištu