Duhovi iz čarobne svjetiljke Viktora Janukoviča

Ukrajina je u pat poziciji. Vlada nije sposobna izaći na kraj s neredima i ekonomskim problemima. Samoproglašene narodne republike na istoku pokušavaju se pozicionirati kao odgovorna sila koja se oslanja na većinu stanovništva. Izvođači na sceni i izvan scene nisu sposobni prijeći na režim reguliranja krizne situacije. Nije problem samo u velikoj međusobnoj netrpeljivosti. Problem je u tome što nedostaju zajednički okviri za rješavanje nesuglasica. Pravni okviri su uništeni još za vrijeme tragičnih događaja u Kijevu u drugoj polovici veljače, tako da sada svaki korak samo pogoršava situaciju. Zakonske norme su najprije popustile pod pritiskom revolucije, a zatim su zamijenjene principom bumeranga – „ako možete vi, možemo i mi“. Stanovništvo Ukrajine nije monolitno. Ono je podijeljeno na dva dijela među kojima postoje velike kulturno-povijesne razlike, i ta podjela brzo prerasta u polarizaciju.

Jedna strana organizira „majdan“, a druga odgovara „antimajdanom“. Jedni formiraju nacionalističke skupine, a drugi odgovaraju osnivanjem „antifašističkih formacija“. Jedna strana pokušava monopolizirati centralnu vlast, što izaziva otuđivanje druge strane, pa se pravo na samoopredjeljenje ukrajinskog naroda kao u ogledalu odražava u događanjima na Krimu. I same demokratske procedure (izbori), koje bi trebale vratiti proces u legitimne okvire, realiziraju se izvan tih okvira i zato ne rješavaju problem, nego još dodatno pogoršavaju situaciju.

Doduše, bez izbora će se Ukrajina definitivno survati u pravni vakuum. Ispravno je mišljenje da svakim izborima treba prethoditi proces nacionalnog pomirenja, nešto poput poljskog „okruglog stola“ 1989. ili ustavne skupštine. Nejasno je, međutim, po kojoj osnovi bi se birali predstavnici naroda. Krahom političkog sustava i gubitkom unutarnjeg oslonca stvoren je vrtlog koji doslovno uvlači u sebe vanjske sile tako što se svaka od njih odaziva na vapaje one strane koja smatra da se njezini interesi poklapaju s interesima dotične sile.

Za Rusiju je prispajanje Krima jedinstven događaj koji je vezan za posebnu povijesno-psihološku motivaciju. Prispajanjem Krima su, po svemu sudeći, iscrpljene ambicije Moskve u pogledu širenja teritorija. Daljnje namjere svode se na preuređenje Ukrajine u smislu otklanjanja mogućnosti da ona postane konsolidirana antiruski nastrojena država.

Više o situaciji u Ukrajini

Podrška djelovanja aktivista na istoku uklapa se u opću logiku ruske vanjske politike. Osim tvrdnje da su ruski „agenti“ u velikom broju prisutni na jugoistoku Ukrajine, zasada nisu predočeni dokazi koji bi tu tvrdnju mogli potkrijepiti. S druge strane, nitko i ne skriva čvrstu namjeru da se ne dozvoli poraz snaga samoobrane. Neuspjeh samoobrane će se doživjeti kao neuspjeh Kremlja, stoga se Rusija ne može distancirati od dobrovoljaca. Antikijevski pokret jugoistoka Ukrajine u Moskvi se tretira kao jamstvo da će se pri preuređenju države morati voditi računa o interesima stanovnika tog dijela Ukrajine, ali i o interesima same Rusije.

Uostalom, pozicijska borba u Ukrajini samo je jedna razina velike igre. Moskva se suočila s činjenicom da Zapad kategorički ne prihvaća njezine poteze, pa se čini da je konfrontacija neizbježna. Rusija i Zapad uspostavljaju odnose koji su psihološki gledano slični Hladnom ratu. Zasada se sve odvija po inerciji, ali uskoro će biti potrebno preurediti sustav međunarodnih veza i korigirati ekonomski model u smislu odustajanja od integracije u globalna tržišta. Ne zna se koliko je precizno Kremlj izračunao eventualne ekonomske posljedice, ali odgovor Zapada je svakako uzet u obzir i šteta je ocijenjena kao prihvatljiva.

Cilj Moskve je oštro povući „crvenu liniju“ kojom bi bila stavljena točka na postsovjetsko razdoblje, a i naglo podignuti svoj ​​status uoči formiranja novog svjetskog poretka. U vezi s pitanjem Ukrajine Rusija neće odstupiti. Odlučnost koju je Kremlj demonstrirao na Krimu govori o tome da je sve shvaćeno vrlo ozbiljno. Ta ista odlučnost u velikoj je mjeri presjekla odstupnicu, tako da više nema natrag.

Europske i američke glavobolje

U Europskoj uniji vlada pometnja. Europa ne može pronaći svoje prirodno mjesto u sukobu oko Ukrajine. Politika sile joj po profilu ne odgovara, a nikako da ustanovi samostalnu poziciju. Europska unija je izgubila inicijativu, iako bi bilo logično da upravo ona ulaže najveće napore u rješenje ukrajinske krize. Europa nije spremna za tako naglu promjenu sadržaja. Stari svijet je navikao zauzimati udobnu poziciju. Europljani se nisu naročito bojali Rusije, ali nisu dozvoljavali niti da dođe do konfrontacije, pa su tako mogli koristiti sve prednosti suradnje. Potezi Kremlja na Krimu šokirali su Europu i probudili sve njene povijesne fobije vezane za ponavljanje svih košmara europske povijesti 20. stoljeća, od svjetskih ratova preko prekrajanja granica pa sve do sustavnog raskola na nišanu nuklearnog oružja.

Putinova šahovska taktika: Ukrajina pred zidom Predsjednik Rusije, koji je više od pola mjeseca šutio o ukrajinskoj temi, 7. svibnja dao je dvije senzacionalne izjave: pozvao je stanovnike jugoistoka da odgode referendum i pozitivno se izjasnio o predstojećim ukrajinskim izborima. Niz kritičara već ih je protumačio kao „predaju jugoistoka Ukrajine“. Međutim, u realnosti, ove izjave dio su izvrsne taktike koja podsjeća na šahovski „dvojni udar“ i predstavljaju korak prema ostvarivanju ruskih interesa u Ukrajini uz minimalnu potencijalnu štetu.

U SAD-u je ukrajinska politika do početka godine bila prepuštena manje ili više sporednim ličnostima, a sada je Amerika prisiljena u potpunosti se posvetiti problemu Ukrajine. Razlog, naravno, nije sama Ukrajina, nego činjenica da je Amerika prvi put tijekom dugog niza godina naišla na oštar i beskompromisan otpor. Washington nije očekivao od Moskve tako snažan odgovor. Na kraju se promijenilo shvaćanje, tj. prije ukrajinskih događaja SAD je doživljavao Rusiju kao zemlju koja im izaziva glavobolju, ali ne predstavlja suštinski problem, a sada u Rusiji vide ozbiljnog protivnika, ili barem nekoga tko pretendira na takvu ulogu, tj. nekoga tko ih izaziva na dvoboj.

Washington se neće udubljivati ​​u kemijski sastav mulja od kojeg se sastoji ukrajinska unutarnja politika, i zato koristi već poznate i isprobane sheme. S jedne strane su ljudi koji nisu savršeni, ali „vole demokraciju“ i „zauzeli su vlast na valu otpora tiraninu“. S druge strane su „banditi“ koje nadahnjuju i usmjeravaju nasljednici „carstva zla“ [tj. Rusija kao pravna nasljednica SSSR-a - prim.ur.]. SAD očekuje da će uz pomoć sankcija uspjeti prisiliti Moskvu na promijenu smjera svoje politike. Šanse su za to minimalne i zato će pritisak morati povećati, odnosno prijeći na sveobuhvatnije obuzdavanje. A budući da se ne radi o Ukrajini, nego o principu, konfrontacija će se samo širiti.

Sankcije protiv Rusije mogu imati i dugoročan efekt. Amerika prvi put tako očito demonstrira da zaista ona upravlja svjetskim ekonomskim sustavom. Platni sustavi Visa i MasterCard isključuju financijske institucije prema kojima su uvedene američke sankcije. Globalne IT tvrtke spremne su prekinuti odnose s „nepoželjnim“ klijentima.

Takvi potezi su poduzimani i ranije, ali prema zemljama koje imaju mnogo manji politički i ekonomski značaj od Rusije i koje su manje integrirane u globalnu ekonomiju. Primjena takvog sredstva prema Rusiji aktualizira pitanje treba li se oslanjati na globalni ekonomski sustav (i uopće na globalne sustave, primjerice Internet), ako se na njega tako lako može izvršiti politički utjecaj u interesu dominantne zemlje. To pitanje i inače trebaju riješiti velike države koje nisu američke saveznice. Pritisci sankcijama su stimulans za višepolarno restruktuiranje svijeta, kako političko, tako i ekonomsko, pogotovo stoga što već postoji tendencija segmentacije svjetskog trgovačko- financijskog prostora i formiranja ekonomskih blokova umjesto jednog bloka u kojem vrijede ista pravila za sve.

Gledajući tu grandioznu paletu čak je pomalo čudno prisjetiti se od kakve sitnice je sve počelo. Je li Viktor Janukovič mogao pretpostaviti kakve duhove pušta iz svjetiljke kada je prije pola godine odgodio potpisivanje sporazuma o savezu s EU?

Fjodor Lukjanov je predsjednik predsjedništva Vijeća za vanjsku i obrambenu politiku.