Izvor: Aleksej Jorš
Što se tiče skrivenog sudjelovanja ruskih vojnika u događajima u regiji, onda ako je ono uopće postojalo bilo je neznačajno. Tijekom ratnih akcija posljednjih dana bilo je očigledno da rusofoni pobunjenici imaju samo malenu jezgru iz ljudi s realnom ratnom spremom. U toj jezgru važnu ulogu igraju ruski nacionalisti sa stvarnim ratnim iskustvom, no njihovi odnosi s Ruskom državom su u najmanju ruku nejdnoznačni.
Lider pobunjenika u Slavjansku Igor Girkin-Strelkov ima, sudeći prema podacima
koji su poznati do danas i njegovim vlastitim iskazima na forumima, prilično
radikalna nacionalistička uvjerenja. Sadašnji ruski režim voli isto onoliko
koliko i sudionici demonstracijskih akcija na Bolotnom trgu. Obilje objavljenih
biografijskih podataka (uključujući mjesto službe), nepostojanje
najednostavnijih mjera tajnosti i sudjelovanje u vojno-rekonstrukcijskom
pokretu popunjavaju njegov lik.
Po svoj prilici Strelkov je umirovljenik specijalnih jedinica FSB-a u nevisokom
zvanju, s razvijenim predstavama o tome „kako organizirati Rusiju“. To je česti
tip koji vuče porijeklo iz struktura ruskih specijalaca. Takvom tipu pripada i
osuđeni pukovnik Vladimir Kvačkov. Ti ljudi često se nađu u centru događaja, no
službena birokracija ne voli surađivati s njima.
Na Jugo-istoku nema ništa što podsjeća na idealno obučene i opremljene jedinice
„uljudnih ljudi“. Malena ratna jezgra pobunjenika ima potpuno skromnu opremu, a
pritom nema nikakvih čvrstih znakova koji ukazaju da ona vuče porijeklo iz
postsovjetske Rusije.
Prijenosni protuzračni raketni kompleks, koji se koristio prvi dan borbi, pobunjenici su očigledno uzeli tijekom razoružanja jedinice 25. brigade ukrajinskih Zračno-desantnih vojski. U sovjetska vremena na svaku desantnu četu otpadalo je četiri takva raketna kompleksa. Teško da je suvremena ukrajinska vojska bitno drugačija. To da se nakon prvog dana aktivne borbe kompleks više nije koristio, potvrđuje da je to jedini takav trofej kojeg imaju, s malenom zalihom municije.
Uloga ruskih specijalnih odreda i specijalnih službi u drami na Jugo-istoku
sastoji se u promatranju situacije i mogućem održavanju komunikacijske veze s
liderima pobunjenika. Rusija namjerava sa strane promatrati na koji način Kijev
guši ustanak na Jugo-istoku. Očigledno je da za to postoji dva razloga. Kao
prvo, to je strah pred ekonomskim sankcijama. SAD i Njemačka su rekli da će ih
uvesti u slučaju bilo kakve vojne intervencije. Kao drugo, Moskva se ne želi
upletati u za njezinu ekonomiju potencijalno rušilački sukob, zbog velikih
ekonomski problematičnih teritorija s većinskim nejednoznačno raspoloženim
ukrajinskim stanovništvom prema kojem Rusija nije nikad pokazivala veliko
zanimanje.
Trenutno se vidi da ukrajinske vladine snage uz svu svoju lošu organizaciju,
moral i iskustvo polagano, s neuspjehom i gubicima, sužavaju prsten oko
pobunjenika. Najvjerojatnije će kontrola nad teritorijem biti uspostavljena točno
na vrijeme kako bi se barem uz prividnu zakonitost mogli provesti predsjednički
izbori 25. svibnja.
Polazeći od toga bilo bi pogrešno zaključiti da se na horizontu vidi kraj
ukrajinske krize. Vojna operacija, koju je provela slabo pripremljena vojska,
pa još uz podršku nelegalnih jedinica nacionalista, mora biti popraćena
ljutnjom stanovništva. Tragični događaji u Odessi samo će još više pojačati tu ogorčenost. Sljedeće
generacije ukrajinske države stajat će na tom buretu baruta.
Perspektive takve državnosti bile su nejasne i bez toga. Ukrajina je nakon svrgavanja Janukoviča dobila svo moguće zlo od revolucije, no ostala je bez njezine glavne dobrobiti – smjene političke elite. Svi kandidati na dužnost predsjednika, uključujući Juliju Timošenko, imaju dugu povijest u ukrajinskoj vlasti. U različitim razdobljima svi su bili prihvaćeni kao oličenje lokalne korupcije. Ukrajina je osuđena na dugotrajnu političku krizu s daljnjom radikalizacijom politike, s izlaskom čimbenika nacije, jezika i religije na prvi plan.
Rusija, EU i SAD će neizbježno biti uvučeni u sve novije potrese unutar
Ukrajine. Uzimajući u obzir međusobno nepovjerenje koje pokazuju njihovi lideri
i dalje će postojati sukobi među njima. Osim toga, nakon ruske aneksije Krima
samostalni važni cilj SAD-a je obnova svojeg jako uzdrmanog autoriteta putem kažnjavanja
Rusije, pretvarajući je u državu-roba. Javne i nejavne sankcije uvodit će se
protiv Rusije postupno tijekom mnogih godina u skladu s pripremama europske i
američke ekonomija za njihovo donošenje.
Tako što je Rusija odustala od intervencija na Jugo-istoku nije poništila
prijetnje sankcijana, već si je samo kupila jedno određeno vrijeme da se
pripremi na njih putem preorijentacije ekonomskih, znanstveno-tehničkih i
drugih veza na Aziju.
Upravo radi toga ćemo u sljedećim tjednima gledati na televiziji kako oni „tuđi“ na istoku Ukrajine postupno ubijaju „naše“ uz jasno izraženo prihvaćanje predsjednika SAD-a i njemačke kancelarke. I taj će prizor izmijeniti rusko društvo, predodredivši političku povijest Rusije u sljedećim desetljećima.
Vasilij Kašin je stručnjak
Centra za stratešku i tehnološku analizu.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu