U čemu se Kosovo razlikuje od Krima?

Ti su principi utemeljeni u Ustavu UN-a i nalaze se u Deklaraciji o principima međunarodnog prava iz 1970. i Helsinškom dogovoru iz 1975.

Ako uzmemo u obzir situaciju s Krimom, treba navesti tri principa: princip neprimjenjivanja sile u međunarodnim odnosima, teritorijalne cijelovitosti država i prava naroda na samoodređenje.

Posljednja dva principa nalaze se u određenoj koliziji. Međudržavna praksa (prije slučaja s Kosovom) davala je prednost principu teritorijalne cijelovitosti.

Bez sankcija Vijeća sigurnosti UN-a primjenu sile širokih razmjera ostvario je NATO protiv Jugoslavije 1999. te 2003. SAD zajedno s državama koalicije protiv Iraka.

U 2008. SAD i niz država EU priznali su neovisni status Kosova.

Žrtva krimske kampanje „Krimski fatum“ se svodi na činjenicu da se Rusija ponovo našla u situaciji u kojoj su su s jedne strane „svi protiv Rusije“, a s druge samo ona. Rusija je sad država-revizionist i ne smije pokleknuti.

U skladu s principom prava na samoodređenje narodi imaju pravo na njegovo ostvarivanje, ako se nalaze pod kolonijalnim ropstvom, stranom vladavinom i pri kršenju osnovnih ljudskih prava i sloboda, koje se nalaze u Međunarodnom sporazumu o političkim i građanskim pravima iz 1966.

U skladu s tim Sporazumom (članak 27.), nacionalne manjine, koje žive na teritoriju države, „ne smiju biti lišene prava na korištenje svojeg jezika“.

Nove vlasti u Kijevu su donijele zakon prema kojem jedini jezik u Ukrajini može biti samo ukrajinski.

Osim realne prijetnje od strane ekstremnih nacionalista, takva djelatnost može biti temelj za priznanje zakonitosti referenduma Krima o izlasku iz sastava Ukrajine.

Ako treba dati međunarodno-pravnu ocjenu, onda se svi ti događaji – primjena sile protiv Jugoslavije i Iraka, priznanje neovisnosti Kosova, pripojenje Krima Rusiji – nalaze u istom nizu. 

Priznanje neovisnosti Kosova ne počiva na čvršćim temeljima od priznanja rezultata referenduma u Krimu s njegovim kasnijim ulaskom u sastav Ruske Federacije.