Treba li nam Amerika i za što?

Karikatura: Sergej Jolkin

Karikatura: Sergej Jolkin

Rusija uzvraća na napade SAD-a povodom ukrajinske krize, za svaki slučaj podsjećajući da su u pitanju veliki ulozi. Još nitko nije ukinuo njezinu sposobnost da Ameriku „pretvori u radioaktivnu prašinu“. Atmosfera nije nimalo ugodna, ali bolje da dođe do obračuna riječima, nego drugim oružjem. Zapad nije navikao na takvu komunikaciju, pa pokušava vratiti Rusiju onim modelima ponašanja kojih se ona tako dugo pridržavala.

Rusija uzvraća na napade SAD-a povodom ukrajinske krize, za svaki slučaj podsjećajući da su u pitanju veliki ulozi. Još nitko nije ukinuo njezinu sposobnost da Ameriku „pretvori u radioaktivnu prašinu“. Atmosfera nije nimalo ugodna, ali bolje da dođe do obračuna riječima, nego drugim oružjem. Zapad nije navikao na takvu komunikaciju, pa pokušava vratiti Rusiju onim modelima ponašanja kojih se ona tako dugo pridržavala.

Zapadni političari shvatili su da je Rusija po prvi put odlučila učiniti ono što smatra nužnim, ne ostavljajući prostor za kompromis s Europom i SAD-om. Ukrajinsko pitanje je jednostavno toliko važno za Moskvu da joj više nije stalo do kurtoazije.

Kako bilo da bilo, strasti će se stišati i morat ćemo se vratiti konkretnim poslovima. Što možemo očekivati ​​što se tiče Amerike? I što nam je, zapravo, potrebno?

U sovjetsko vrijeme Sjedinjene Države su se nalazile u centru pažnje Kremlja. To je i razumljivo, jer čitava svjetska politika se, u biti, svodila na ovoj polaritet.

U sovjetsko vrijeme Sjedinjene Države su se nalazile u centru pažnje Kremlja. To je i razumljivo, jer čitava svjetska politika se, u biti, svodila na ovoj polaritet. Nakon što je Hladni rat okončan, smatralo se da je neprijateljstvo ostalo iza nas i da je došlo vrijeme „strateškog partnerstva“. Značenje ovog pojma pritom nikada nije do kraja razjašnjeno i on se ubrzo besmisleno počeo primjenjivati ​​na sve zemlje bez razlike. U biti je psihološka suprotnost i dalje postojala, a nejednakost snaga i mogućnosti, koja je vodila odsustnosti ravnoteže, samo je povećala potiskivani osjećaj uzajamnog nezadovoljstva.

U Rusiji se dosta dugo održala predodžba o tome da su dobri odnosi s SAD-om sami po sebi značajni, a ne potrebni zbog nekog konkretnog razloga. U teoriji je i bilo tako. Amerika je najmoćnija i ekonomski najrazvijenija zemlja svijeta, koja posjeduje maksimalni utjecaj i mogućnosti. U praksi Rusija nije naučila ove mogućnosti upotrijebiti u svoju korist, a nije sigurno ni da je takva predodžba o Americi bila realna. U svakom slučaju, Sjedinjene Države nisu bile spremne na ravnopravnu suradnju, a Rusija nadmoć Amerike očito nije željela priznati.

Danas se više ne govori o strateškom partnerstvu. Znači li to da prelazimo u režim generalne suprotstavljenosti? Teško.

Nova Rusija nije Sovjetski Savez. Ona ne pretendira ni na vladavinu svijetom, ni na ideološku dominaciju. Moskva jednostavno označava teritorijalne granice za koje smatra da su za nju od životne važnosti (Ukrajina, bez sumnje, ulazi u ove okvire), i unutar ovog prostora namjerava djelovati beskompromisno. Međutim, na međunarodnoj sceni suprotstavljanje SAD-u nije samo sebi cilj. Ono može biti sredstvo kako bi se svijet podsjetio na ove granice. Što se tiče drugih pitanja, Moskva se ne želi postaviti kao sistemski protivnik Amerike.

Zanimljivo je da se i unatoč krajnje zaoštrenoj polemici povodom Ukrajine, uklanjanje kemijskog oružja iz Sirije nastavlja prema planu, a ne mijenja se niti stav Kremlja i ruskog MVP-a o političkom rješavanja sirijske krize, niti o nuklearnim pregovorima s Iranom. Tim prije je simptomatično to što Rusija ni na koji način ne dovodi u pitanje suradnju povodom tranzita tereta NATO-a iz Afganistana preko Uljanovska. I sve to se odvija unatoč neprijateljskim izjavama predstavnika vojnog i političkog vodstva Saveza.

Rusija, sudeći po svemu, ne namjerava obustaviti suradnju s SAD-om na onim područjima gdje interesi ovih zemalja nisu u sukobu. Međutim, neće ni popustiti u onim pitanjima gdje im se interesi razilaze. Ovaj model je savim prirodan za odnose dvije velike države koje nisu saveznici. Posebno u suvremenom višeslojnom svijetu, u kojem više ne postoje jednostavne oporbe i linearne ovisnosti.

Što čini područje u kojoj im se interesi poklapaju? Tu ulazi Arktik, na kojem, unatoč čestom raspirivanju strasti, ruski i američki interesi nisu bitno različiti. Tu je i pitanje neširenja nuklearnog naoružanja, u kojem Moskva i Washington, htjeli oni to ili ne, ostaju glavni akteri i nose pretežnu odgovornost. Tema terorizma već je previše istrošena, i to uglavnom u razgovorima, ali dodirne točke objektivno postoje.

Najvažnije je, ipak, nešto drugo. „Razvod“ Rusije od Zapada, do kojeg će nakon najnovijih događaja po svoj ​​prilici i doći, ubrzat će okretanje Moskve prema istoku, koje je već najavljeno na najvišoj razini. Samo po sebi to je ispravno usmjerenje, koje je čak malo zakasnilo. Ne treba, naime, svijet promatrati kroz europske naočale, kada se glavna scena premjestila u Aziju. No, tamo se odvija posebna politika, u kojoj Rusija nikako nije najjači igrač.

Kina svoje mjesto u svijetu i mogućnosti ostalih partnera promatra kroz trokut najvećih država: NR Kina - SAD - Rusija. Važnost svakog „kuta“ ovog trokuta ovisi o odnosima s ostalim „kutovima“. Pritom onaj tko izgubi vezu s nekim od preostala dva igrača, postaje, po mišljenju Kine, slabiji, i u većoj mjeri ovisi od trećeg igrača. U ovoj geometriji Moskva treba sačuvati Washington kao način održavanja ravnoteže s Pekingom i kako bi povećala njegovu zainteresiranost za suradnju. 

Fjodor Lukjanov je predsjednik predsjedništva Vijeća za vanjsku i obrambenu politiku Rusije.