Žrtva krimske kampanje

Sve što Rusiji predstoji nakon vraćanja Krima jeste naša sudbina i naša sloboda da budemo samosvojni. To je dobra vijest.

A loša vijest je to što nas je zadesio fatum „krimskog rata“, tj. što smo se opet našli u igri gdje su uloge podijeljene tako da su s jedne strane „svi protiv Rusije“, a s druge smo mi. I opet se sve to dogodilo iznenada i za nas potpuno neočekivano, kao i sredinom 19. stoljeća.

Ostaje razjasniti kako se to moglo dogoditi i što nam je sad činiti.

Od samog početka operacije „Otok Krim“ (tj. uvjetno rečeno od trenutka kad su se u parlamentu autonomne republike pojavili „pristojni naoružani ljudi“) Moskva postupa potpuno ispravno, a ponekad čak i sjajno.

Međutim, sama činjenica da mora to raditi zapravo je posljedica čitavog jednog pravca u ruskoj vanjskoj politici vođenoj tijekom proteklih 20 i nešto godina. Konkretno mislim na liniju koja je vođena od samog početka 1990-ih i koja se temeljila na stavu o nepovredivosti ukrajinskih granica, a da pritom nije bilo nikakve mogućnosti da se kompleksno utječe na teritorij „nepovredivog“ susjeda. Ovome se mogu dodati odbojnost i ravnodušnost prema pitanjima prava i interesa ruskog stanovništva na susjednim teritorijima, nomenklaturno-oligarhijski model vanjske politike (uzajamno razumijevanje državnog vrha i krupnog biznisa uz ignoriranje raspoloženja naroda), a također i gubitničke informacijske strategije.

Više o situaciji u Ukrajini 

Danas, međutim, to ne treba biti povod za retoriku raskrinkavanja, nego za izvođenje zaključaka organizacijske prirode u domeni Ministarstva vanjskih poslova, „Rossotrudničestva“ i drugih sličnih struktura. U kontekstu njihove kronične nemoći da riješe ukrajinsko pitanje komično izgleda uvjerenost Majdana da iza svakog kuta vrebaju zli Moskalji (kako Ukrajinci pogrdno nazivaju Ruse) s podmuklim planovima i ubačenim agentima. Tako je bilo sve dok se „Moskalji“ zaista nisu pojavili iza ugla. Majdan kao da je dozivao Rusiju, i ona se odazvala. Kad se Moskva zaista prenula i usred tuđe revolucije izašla na scenu, našla se u situaciji u kojoj više nije bilo ležernih rješenja.

Ni Kijev, a ni dio „međunarodne zajednice“ koji stoji iza njega, do posljednjeg trenutka apsolutno nisu bili spremni ozbiljno razmatrati pitanja poput široke autonomije Krima s državnim statusom ruskog jezika, sa zajamčenim baziranjem ruske Crnomorske flote, zajamčenom vojnom neutralnosti Ukrajine itd. A kad je Krim već de facto ostvario „samoopredjeljenje do odcijepljena“, tad je proces već postao nepovratan, isto kao i revolucionarni Majdan.

Uostalom, tko može biti siguran da bi jamstva dana Krimu vrijedila više od jamstva danih Janukoviču, a da je hipotetsko obećanje NATO-a o nepridruživanju Ukrajine pouzdanije od istog takvog obećanja za članice Varšavskog ugovora danog Gorbačovu? Da je Rusija prepustila proces međunarodnim posrednicima izgubila bi polugu sile, a krimska autonomija bi bila uništena po principu 1990-ih, samo mnogo brže i s daleko većim represijama i većom pomamom.

Kako je trebalo gledati iz Moskve na gušenje „ruskog proljeća“ u Sevastopolju? Je li trebalo nekoliko puta izraziti zabrinutost i pozvati se na međunarodne principe? Ili da se i dalje ponosimo Olimpijadom u Sočiju? A možda i započeti s pripremama Svjetskog nogometnog prvenstva 2018., unaprijed se radujući novim praznicima patriotizma? 

Upravo tako je i izgledao scenarij! Malo tko je očekivao i tražio nešto drugo. Netko će reći da to što je Rusija uradila nije baš lijepo? Da, ali zamislite samo kako bi mnogi bez toga mogli s uživanjem prezirati Putina! Uvjeren sam da sadašnji kritičari „aneksije“ i „anšlusa“ ne bi propustili takvu priliku. Zablistali bi u novim bojama svi njihovi omiljeni argumenti o „milijardima iznijetim iz zemlje“ i o „urođenom kukavičluku kleptokracije“.

Nema potrebe zastrašivati nas posljedicama i pričati nam kako ćemo skupo platiti „oronulu banju“. Ovo nije biznis, ovo je moralni čin i jedina moguća odluka, ako uopće želimo biti nacija.

To i jeste fatum. To moralno opredjeljenje pokrenulo je niz nepovratnih posljedica: najprije donosite odluku da ćete braniti Sevastopolj, a zatim se ispostavlja da se tu ne može izgraditi sigurna konstrukcija ukoliko se čitav Krim ne priključi. Važno pitanje je da li će se priključiti de jure ili de facto. Ni tu zapravo ne postoji mogućnost izbora. Stanovništvo Krima je na referendumu donijelo odluku o priključenju Rusiji, a ne sivoj zoni nepriznatih država.

Gdje će se zaustaviti taj lanac nepovratnih posledica, taj fatum krimskog rata?

Pravog rata očito neće biti. Vjerojatno neće biti čak ni hladnog rata, ali će zato mir biti dovoljno vruć da ga mnogi osjete na svojoj koži. Nije stvar samo u sustavnim, pa ni u neslužbenim sankcijama od strane Zapada. Stvar je u tome što RF praktično od samog nastanka nastupa s pozicija svojevrsnog purizma i privrženosti slovu međunarodnog prava. Takav pristup sam po sebi nije uvijek bio umjestan (ako se ima u vidu koliko je to pravo mlohava konstrukcija i koliko ono samo sebi proturječi), ali je bio vrlo uobičajen. Sad više nije moguće igrati takvu ulogu u njenom nekadašnjem formatu. Rusija je sad država-revizionist. Ako iznenada poklekne, ona će biti neuspješni revizionist, što je daleko gore.

Prema tome, nemoguće je izaći iz teške situacije putem ustupaka. Naša jedina šansa su uspjesi, a ne ustupci.

Moskva je zapravo bila prisiljena izaći na megdan famoznom „novom svjetskom poretku“, čiji se smisao sastoji u bezuvjetnom monopolu SAD-a i njihovih saveznika na primjenu sile kao političkog instrumenta u međunarodnim odnosima, na tumačenje međunarodnog prava i na (de)legitimizaciju država i režima. Ali Rusija ne izlazi na taj megdan kao alternativni globalni centar moći, nego kao zemlja koja pretendira na subjektivitet u okvirima vlastitog povijesnog prostora. I to je sasvim dovoljno da izazov bude prihvaćen. Moskva je objavila da novi svjetski poredak za nju ne vrijedi. Nema sumnje da je to izazvalo veliko zanimanje u najrazličitijim dijelovima planete, uključujući i njezin zapadni dio. Ako ta objava bude ozbiljno argumentirana (kompleksnom strategijom sile), to može biti osnova za novu ulogu Rusije u svijetu, koji će u tom slučaju zaista biti višepolaran.

Jedna maksima službene retorike glasi: „Ako ne budemo jaki, ostat ćemo bez države“. Zanimljivo je da se ta retorika materijalizira na krajnje neočekivan način. Danas to nije misao izrečena u zanosu, nego činjenica koja bode oči. A nije ni povod da vlasti dobiju blanko povjerenje da mogu raditi što god žele, nego povod da im se ponovo postavi niz starih neugodnih pitanja. Recimo ova:

Krim, prvo suprotstavljanje američkoj dominaciji nakon 1980-ih Gotovo je: sad je svima jasno da referendum na Krimu nije bila taktička igra, nego da se prvi put od 1980-ih netko suprotstavio američkoj dominaciji, te da Rusija ponovo ima potpunu samostalnost na svjetskoj sceni. Što se tiče prijetnji Zapada, bit će zanimljivo promatrati pokušaje da se uvedu sankcije nuklearnoj supersili koja ima najveće prirodne resurse na planeti.

– Ako Zapad ozbiljno počne razmišljati o „ekonomskoj batini“ za „buntovnika“, zar to ne znači da je naposljetku kucnuo trenutak da se suvereni fondovi preorijentiraju na unutarnje investicije, da se počne sa stvaranjem suverenog financijskog i valutnog sustava i s osvajanjem unutarnjeg tržišta?

– Ako situacija objektivno zahtijeva sveoprožimajuću zamjenu uvozne robe, možemo li krenuti u to ako ne osiguramo slobodu privatne inicijative unutar zemlje, zaštitu prava na imovinu i unutarnju konkurenciju?

– Ako štitimo zakonite interese Rusa u Ukrajini, možda bismo ih mogli probati zaštititi i ponegdje u Rusiji, recimo u Stavropoljskom kraju ili Surgutu?

U 19. stoljeću je na šok izazvan Krimskim ratom Rusija odgovorila modernizacijskim projektom Aleksandra II. Taj projekt nije u svemu bio uspješan, ali nije bio ni jalov. Dobar je i kao podsjećanje da unutarnja reakcija vlasti na vanjske izazove ne treba se sastojati u „treniranju strogoće“, nego u korijenitoj promjeni orijentira.

Netko će mi sigurno reći da je ta promjena postala moguća zahvaljujući promjeni vlasti u Zimskom dvorcu. Tako je. Ali stvar je upravo u tome da smjena ličnosti koje su na vlasti ni jednog trenutka ne dovede u pitanje lojalnost samoj državi.

Ovdje je ponovo umjesno govoriti o paradoksalnom učinku materijalizacije propagande. Današnja „lica protesta“, svi ti Nemcovi i sav taj Pussy Riot, svi su oni svoje vlastite karikature i svi kao da su sišli s platna „kremaljskog odjeljenja za agitaciju i propagandu“ s ciljem da izlože ekskluzivni plan kapitulacije svoje zemlje ili prilože svoj autorski dodatak paketu međunarodnih sankcija. Na žalost, ima pojava koje su daleko neugodnije od sankcija. Recimo, gubitak nade u nacionalnu odgovornost opozicije. Može se reći da je to najveća žrtva krimske kampanje. 

Autor je predsjednik moskovskog Instituta za nacionalnu strategiju.