Rusija poslije Zapada

Izvor: Konstantin Maler

Izvor: Konstantin Maler

Moskva je faktički odustala od modela ponašanja koji je slijedila od kraja 1980-ih: zapadna orijentacija se donedavno promatrala kao garant sigurnosti, razvoja i uspjeha Rusije. Međutim, 2014. Moskva je postupila drugačije, i njen „zaokret prema ne-Zapadu“ mogao bi označiti konačno rađanje istinski multipolarnog svijeta.

Ukrajinska kriza podvukla je crtu pod čitavom epohom ruske politike. Moskva je faktički odustala od modela ponašanja koji je slijedila tijekom gotovo četvrt stoljeća, od kraja 1980-ih. Od vremena tadašnjih snova o svijetu i Europi bez linija podjela, čuvanje dobrih odnosa sa Zapadom smatralo se jednim od prioriteta. Čak i kada je Rusija povlačila poteze koji su se izravno kosili sa željama Europe i SAD-a, ostavljala je sebi dovoljan manevarski prostor kako bi maksimalno umanjila štetu nanesenu međusobnim odnosima. Zapadna orijentacija se promatrala kao jamstvo sigurnosti, razvoja i uspjeha Rusije.

Za cijeli svijet odustajanje Rusije od uskog „zapadocentričnog“ gledišta označit će početak istinske multipolarnosti, koju nitko više neće moći ignorirati.

No, 2014. Moskva je postupila drugačije. Pošto je ignorirala sve molbe, apele, upozorenja i prijetnje zapadnih zemalja, Moskva je u sastav Ruske Federacije primila Krim i Sevastopolj. Svi su navikli na to da Rusija nikada ne ide do kraja u zaštiti svojih interesa, onako kako ih ona vidi. A kada se to ipak dogodilo, reakcija Sjedinjenih Država i Europe svela se na pokušaj kažnjavanja Rusije, bez obzira na to koliko su njezini zahtjevi opravdani, a njezina pozicija utemeljena.

Simptomatično je u tom kontekstu ponašanje partnera Moskve u G-8, koji mnogi smatraju najutjecajnijim političkim forumom na svijetu. Što, dakle, treba poduzeti takva organizacija kada u svijetu izbije politička kriza širokih razmjera? Točno, treba održati sastanak i razmotriti kako se kriza može prevladati. Međutim, prva (podvlačim - prva!) reakcija sedam zemalja na zaoštravanje situacije oko Krima i na stav Moskve bila je – mi nećemo doći na sastanak. Zatim „sedmorica“ daju seriju izjava u kojima osuđuju Rusiju i upućuju prijetnje na njezin račun, potom uvode sankcije i najzad faktički objavljuju da „osmorica“ više ne postoje. Izgleda da se ne da iskorijeniti stara navika da se krizne situacije rješavaju vršenjem pritiska, a ne dijalogom.

Rusija vraća zaostatak u ekonomskoj suradnji s državama Azije
Rusija planira povećati obim trgovine s azijskim državama, širi krug partnera i u pojedinim slučajevima mijenja strukturu izvoza. O tome je dopisniku Ruskog vjesnika rekao ministar ekonomskog razvoja Aleksej Uljukaev koji je u radnoj posjeti boravio u Seulu.

Najvažnija lekcija koju je Rusija naučila je da Zapad ne znači ujedno i cijeli svijet. I više od toga, svijet je postao toliko raznovrstan i nemonolitan da je centralizacija i nečija isključiva dominacija jednostavno nemoguća. A s obzirom da se pojavio veliki broj novih utjecajnih igrača, prema svakom od kojih treba njegovati poseban pristup, besmisleno je svjetskom sustavu prilaziti s pozicije nužnog održavanja prioritetnih odnosa sa Zapadom. Za Rusiju je to ozbiljan zaokret, jer je proteklih stotinu godina njezin pogled je bio „zapadocentričan“.

Što to znači u praksi? Rusija, koju je analitičar globalne bankarske korporacije Goldman Sachs Jim O'Neill svojednobno svrstao u BRIC (kasnije BRIKS), oduvijek je po svom idejnom i povijesnom profilu odudarala od ostalih članica ove organizacije. Sankcije protiv Rusije koje su počele uvoditi SAD i Europa za sada prije svega obuhvaćaju političke i simboličke mjere. Međutim, s obzirom da Moskva ne namjerava mijenjati pravac djelovanja, a možda će u Ukrajini zauzeti i aktivniji stav, ne treba isključiti ni mogućnost uvođenja trgovačko -ekonomskih mjera. Efekt bi mogao biti neočekivan.
Veliki dio stanovništva Zemlje umoran je od nedostatka alternative zapadnoj dominaciji.

O okretanju Rusije prema Aziji mnogo se govorilo i ranije. Vladimir Putin je nedavno ovaj strateški zaokret nazvao glavnim ruskim prioritetom u 21. stoljeću. Ako Zapad nastavi vršiti ekonomski i politički pritisak na Rusiju i pokuša uvesti ograničenja u duhu Hladnog rata (investicije, tehnologija, financijska tržišta, blokiranje platnog sustava itd.), za Moskvu bi „svijet bez Zapada“ mogao postati realnost. A okretanje Aziji bit će okretanje ne-Zapadu, to jest mnogo širi proces. Tim prije što čak i u financijskom i tehnološkom pogledu Zapad više ne drži monopol, a tržišta „trećeg svijeta“ nude bezgranične mogućnosti.

Veliki dio stanovništva Zemlje je umoran od nedostatka alternative zapadnoj dominaciji.

Preorijentacija prema drugim centrima ekonomskog utjecaja može se smatrati temljnom promjenom. Kao prvo, valja pošteno priznati da Rusija nije navikla ravnopravno i ozbiljno surađivati sa zemljama koje su još relativno donedavno smatrane političkom periferijom i više tretirane kao objekti, nego kao subjekti. U sovjetsko vrijeme preuzimala je ulogu pokrovitelja, borila se s SAD-om za utjecaj na države Azije, Afrike i Južne Amerike. U postsovjetskom razdoblju najprije je ove zemlje, zapravo, ignorirala, a zatim pokušala bez plana i nasumce obnoviti izgubljene veze.

O okretanju Rusije prema Aziji mnogo se govorilo i ranije. Vladimir Putin je nedavno ovaj strateški zaokret nazvao glavnim ruskim prioritetom u 21. stoljeću.

Kao drugo, pozicija Amerikanaca u zemljama u razvoju je stabilna, pa će im oni bez sumnje svesrdno „savjetovati“ da izbjegavaju imati posla s Rusijom. Danas je teško nekome nešto zabraniti, situacija se umnogome izmijenila u odnosu na onu koja je vladala prije 25 ili 30 godina, ali ne treba podcijeniti zapadne poluge. Iran, na primjer, dobro poznaje jednostrane sankcije, koje Washington uvodi protiv onih zemalja i tvrtki koje s njim surađuju.

Kao treće, kada se radi o Kini, koja u novonastaloj situaciji predstavlja temeljnu alternativu, ne treba zaboraviti ni suprotnu stranu medalje. Rusija u ekonomskom pogledu znatno zaostaje za Kinom i sve je više za nju politički vezana. Peking je spreman podržati Moskvu (istina, neformalno) i pružiti joj financijsku i gospodarsku pomoć, ali cijena će biti ubrzan porast ovisnosti Rusije o Kini. Interesi ove dvije zemlje pri tome se ne poklapaju u potpunosti, a Rusija će pri donošenju odluka morati sve više uzimati u obzir i kinesko mišljenje.

Tim prije je za Rusiju značajno da aktivira najrazličitije veze sa zemljama mimo tradicionalnog Zapada kako bi stabilizirala svoju novu poziciju. Veliki dio stanovništva Zemlje je umoran od nedostatka alternative zapadnoj dominaciji. Rusija ne treba čekati službeno priznavanje njenih poteza na Krimu, jer je za mnoge tema granica preosjetljiva. Ali ona može sa sigurnošću računati na to da organizirana blokada protiv nje neće uroditi plodom. Zemlje u razvoju sada odbijaju poslušno koračati u stroju, nego se trude sukobe među velikim silama koristiti kako bi učvrstile svoju vlastitu poziciju.

Jasno je da Zapad i dalje ostaje najmoćniji i najutjecajniji svjetski igrač, jer posjeduje potencijal koji nitko ne može zamijeniti. Prije svega u znanstvenoj, tehnološkoj i obrazovnoj sferi.  Teško se može precijeniti i kulturna privlačnost Europe za Rusiju i cijeli svijet. Uostalom, Rusija i ne namjerava ulaziti u konflikt sa Zapadom i od njega se izolirati. Radi se jednostavno o tome da suradnja ne treba biti bezuvjetna i ne treba se održavati po svaku cijenu.

U svijetu 21. stoljeća besmisleno je računati na uspjeh ako se ne grade snažne veze s ne-Zapadom. Stoga ako sankcije budu uvedene, na njima treba biti zahvalan. One će, naime, potaknuti Rusiju da se preorijentira, za što je vrijeme odavno sazrelo. A za cijeli svijet odustajanje Rusije od uskog „zapadnocentričnog“ gledišta označit će početak istinske multipolarnosti, koju nitko više neće moći ignorirati.