Kosovo i Krim: o sličnosti i razlikama

Izvor: Konstantin Maler

Izvor: Konstantin Maler

U govoru Vladimira Putina pred članovima Federalne skupštine 18. ožujka, u kojem se predsjednik pozvao na dokument Haaškog tribunala od 2010. o legitimnosti priznanja Kosova, povučena je određena paralela između Kosova i Krima, kao i između drugih nepriznatih entiteta na teritoriju Zajednice Neovisnih Država: Pridnjestrovlja, Južne Osetije i Abhazije. Nikita Bondarev, stručnjak Ruskog instituta za strateška istraživanja, analizira razlike između Kosova i Krima koje često ističu zapadni političari.

„Puno krvi“ vs „bez i jednog pucnja“

Kad je riječ o bitnoj sličnosti i razlikama između ovih presedana, treba obratiti pažnju na ono što međunarodna zajednica navodi kao bitnu razliku: na Kosovu je uoči intervencije tobože proliveno puno krvi. Toliko je apsurdno što Zapad ističe tu tezu kao nešto bitno da ne znam ni što bih na to odgovorio. Ponegdje je bilo žrtava, a ponegde nije, i što iz toga proizlazi? Govorimo o međunarodno-pravnom aspektu i kakve veze ima da li je bilo žrtava i koliko ih je bilo? Čini mi se da čak ni europski birokrati ne shvaćaju u potpunosti što ta teza uopće znači. Zar bi oni htjeli da na Krimu bude žrtava, da pogine isto onoliko ljudi koliko je poginulo na Kosovu? Bi li se tad složili da je intervencija zakonita? Povijest ne poznaje konstrukcije tipa „što bi bilo kad bi bilo“, ali ako bi poznavala, što bi onda Rusija trebala raditi? Sačekati žrtve kako bi potom sve išlo po kosovskom scenariju? Takav pristup je vrhunac cinizma.

„[Predstavnici Zapada] su [na Kosovu] zaista osigurali referendum „ispred uperenih automata“ u odsustvu 250 tisuća Srba koji su napustili pokrajinu nakon intervencije NATO-a i prave (a ne medijske) humanitarne katastrofe, isprovocirane tim bombardiranjem.“


„Aneksija“ vs „neovisnost“

Što se tiče optužbi za „aneksiju“ Krima, tj. teze da je Kosovo postalo neovisno i eto, nije se pripojilo Albaniji, to su vrlo čudni dvostruki standardi. Krim je postao dio Rusije, budući da je Ruska Federacija priznala njegovu neovisnost, ali Abhazija i Južna Osetija nisu postale dio Rusije, pa ipak ih Zapad bojkotira. Dakle, zapadni dvostruki standardi se vrlo jasno odražavaju i u ovom detalju.

Uostalom, u kojoj mjeri je Kosovo postalo neovisno? U kojoj mjeri demokratsko? Da, postalo je neovisno o Beogradu, ali potpuno ovisi o Zapadu i NATO-u, o njihovim vojnim bazama, od KFOR-a, o zapadnim predstavnicima koji zapravo donose sve odluke. Tamo su zaista osigurali referendum „ispred uperenih automata“ u odsustvu 250 tisuća Srba koji su napustili pokrajinu nakon intervencije NATO-a i prave (a ne medijske) humanitarne katastrofe, isprovocirane tim bombardiranjem. S druge strane, ni ideja Velike Albanije nije nikamo nestala. Naravno, nitko ne jamči da će se Zapad odlučiti za aneksiju Kosova ili da će dopustiti Albancima da prekrajaju „velike“ državne granice u Europi, jer to više neće biti unutarnje granice Jugoslavije.

Granice nakon svjetskih ratova i granice nakon Hladnog rata

„Zar bi [zapadni političari] htjeli da na Krimu bude žrtava, da pogine isto onoliko ljudi koliko je poginulo na Kosovu? Bi li se tad složili da je intervencija zakonita? [...] Takav pristup je vrhunac cinizma.

Uz sve to treba imati u vidu da granice unutar Europe i granice unutar SFRJ i SSSR-a, ako ćemo pravo, nisu isto. Poprilični dio granica na teritoriju Europe, iskrojenih još po Verajskom mirovnom konferencijom, već su postali datost koja se a priori ne mijenja. Drugim riječima, može se do mile volje rasuđivati o sudbini ovog ili onog europskog etnosa, ali se ne mogu dovoditi u sumnju postojeće granice. S druge strane, ako nećemo biti formalisti, tj. ako hoćemo rasuđivati bar malo se oslanjajući na povijest zemalja istočne Europe, onda moramo konstatirati da granice republika unutar SSSR-a i Jugoslavije, i utoliko prije granice između Republike Srbije i Autonomne Pokrajine Kosovo, nisu baš isto što i granice između, recimo, Belgije i Nizozemske, ili Francuske i Njemačke.

To je još jedan trenutak koji sjedinjuje Krim i Kosovo. Komunistički dužnosnici su svojevremeno odlučili malo eksperimentirati s političkom geografijom tadašnjih „saveza (još uvijek) bratskih naroda“, ali njihova volja ne treba utjecati na ljudske sudbine ni sada, ni ubuduće. U tom smislu je slučaj Krima čak u većoj mjeri sličan slučaju Ibarskog Kolašina. Ako je Kosovo u nekom smislu presedan u skladu s kojim možemo rješavati sudbinu Krima, onda Krim može biti presedan u skladu s kojim se treba rješavati sudbina Ibarskog Kolašina, ukoliko Srbija uskoro odluči priznati Kosovo.


Angažiranost međunarodnih struktura u procesu odvajanja Krima od Ukrajine vs promatrači-dobrovoljci

Teško nam je s tim se složiti. Rusiji nimalo ne bi smetalo da su međunarodne strukture u većoj mjeri bile angažirane u procesu reguliranja situacije na Krimu i u referendumu o pripojenju Rusiji. Mislim prije svega na UN, posebno ako se ima u vidu da je Rusija stalni član Vijeća sigurnosti. To ništa ne bi promijenilo, ali bi spomenutim procesima dalo veću legitimnost. Među promatračima na referendumu bili su, između ostalih, i predstavnici Srbije. Mnoge od njih osobno poznajem. Štoviše, ako se pogleda opći sastav misije, stječe se dojam da je Srba možda bilo i najviše. Naravno, dobro je što je uopće bilo međunarodnih promatrača, ali bilo bi mnogo bolje kad to ne bi bili samo neki proruski raspoloženi dobrovoljci, nego legitimne međunarodne strukture.

Autor je viši znanstveni suradnik Ruskog instituta za strateška istraživanja.