Geostrateški značaj regije uz Crno more

Izvor: Konstantin Maler

Izvor: Konstantin Maler

Otprilike do kraja 18. st. Crno more je bilo unutarnje tursko more. Nakon što se Rusko Carstvo/SSSR učvrstilo na njegovim obalama, prilike u regiji definirao je otpor regije prema Osmanskom Carstvu/Turskoj. Nakon Drugog svjetskog rata Turska je postala članica NATO-a, a Rumunjska i Bugarska ušle su pod Varšavski pakt na čelu sa Sovjetskim Savezom. Ta opozicija odredila je relativnu stabilnost geopolitičke situacije. Crnomorska regija bila je daleko od glavne scene svjetske politike.

U posljednja dva desetljeća geopolitička situacija u Crnomorskoj regiji značajno se zakomplicirala. Kao prvo, raspao se „socijalistički sustav“ te su se pojavili novi „igrači“ - Gruzija i Ukrajina, jedna od najvećih država u Europi. Druge nove države – Moldavija, Armenija i Azerbajdžan – nemaju izlaz na more, no povijesno su povezane s državama Crnomorske regije te nesumnjivo u nju ulaze.

Zbog čega je Rusiji potrebna baza Sevastopolj?
Sevastopolj se još naziva gradom ruske slave. Grad je utemeljen na jugo-zapadnoj obali Krimskog poluotoka 1783. na naredbu ruske carice Ekaterine II. na mjestu antičkog gradića Hersones. Njegove ostatke i danas istražuju arheolozi. Upravo je Ekaterina Druga i dala ime tom gradu, koje se s grčkog prevodi prema raznim izvorima, kao vrlo poštovani, sveti ili veličanstveni grad, grad slave.

Danas se regija sastoji od niza država koje se značajno razlikuju po broju stanovništva, ekonomskom i vojno-političkom potencijalu. Crnomorske države nisu homogene po etničkom i konfesionalnom sastavu. Poznati američki geopolitičar Saul Cohen isticao je da takva situacija vodi do suparništva najutjecajnijih država za prevlast. Pritom se ekonomski odnos između država stalno mijenja.

U grupu lidera i dalje ulaze Rusija i Turska. Najsiromašnije države regije su kao i prije jednog desetljeća ostale iste: Gruzija, Armenija i Moldavija. Ipak Azerbajdžan je napravio značajni pomak zahvaljujući svojim naftnim prihodima. Ukrajina je, upravo suprotno, postala autsajder i dosta zaostala za svojim zapadnim susjedima (osim Moldavije).

Kao drugo, geopolitička situacija u Crnomorskoj regiji zakomplicirala se zbog unutarnje slabosti novih nacionalnih „igrača“ i neriješenih međunarodnih sukoba. U regiji se nalaze sve četiri nepriznate ili djelomično priznate države na postsovjetskom prostoru – Pridnjestrovska Moldavska Republika, Abhazija, Južna Osetija i Gorski Karabah. U sukobu oko njih direktno ili indirektno uključeno je sedam država regije – Gruzija, Moldavija, Armenija, Azerbajdžan, Rusija, Ukrajina i Rumunjska. Utjecaj unutarnje političke nestabilnosti na geopolitičku situaciju u Crnomorskoj regiji dobro se vidi na primjeru Ukrajine, koja trenutno proživljava najveću krizu u proteklih deset godina.

Kao treće, globalizacija je povukla brisanje i širenje granica Crnomorske regije i uvlačenje neregionalnih i nedržavnih igrača – transnacionalnih državnih korporacija, nacionalnih pokreta i zajednica izbjeglica. U tom smislu Crnomorska regija postaje jedna od najvažnijih u svjetskoj ekonomiji i politici.  

Objektivna osnova tog procesa je otvaranje bogatih nalazišta ugljikovodika u šelfu Kaspijskog mora, u Kazahstanu i Središnjoj Aziji. Po teritoriju regije sad se proteže važni koridor tranzita nositelja energije između Kaspijske regije, Europe i drugih dijelova svijeta, što znači da se može govoriti o formiranju jedinstvene Kaspijsko-crnomorske regije. Kazahstan, države Središnje Azije i Kina su sve više uvučeni u te poslove. 

Tranzit je postao za mnoge države regije jedan od pokretačkih snaga razvoja – najvažniji izvor tvrde valute i čimbenik osnivanja suvremenih komunikacija. Suparništvo između država regije za investicije i gradnju na svojoj zemlji cjevovoda i terminala zaoštrilo je borbu za liderstvo. Druga njezina važna posljedica bila je izlaz mnogih teritorija regija iz tradicionalne izolacije. Uskoro nakon raspada SSSR-a uništen je monopol Rusije na prijevoz nositelja energije iz Kaspijske regije i Središnje azije, koje su tako dobile nove izlaze u Kinu i Azijsko-tihoocensku regiju. 

Otkriće novih izvora ugljikovodika povećalo je zanimanje vodećih svjetskih neregionalnih igrača – SAD i EU. SAD je aktivno podržao zahtjeve Gruzije i Ukrajine za ulazak u NATO. Moskva, pak, smatra da je to najveća prijetnja za njezinu nacionalnu sigurnost. Za SAD Crnomorski bazen i Južni Kavaz imaju stratešku ulogu i zbog njegovog zanimanja za Bliski i Srednji istok, vojnih operacija u Afganistanu i Iraku. Raspodjelu snaga u Crnomorskom bezenu značajno je izmijenilo i članstvo Rumunjske i Bugarske. 

Za mnoge države regije privlačna je čak i daleka perspektiva ulaska u EU. Strateška zadaća ulaska u EU postavljena je u Ukrajini i Moldaviji. Europska diplomacija polaže nadu u ekonomske poluge i  „meku snagu“, podržavajući preko nevladinih organizacija procese demokratizacije, sudjelujući u rješavanju sukoba oko nepriznatih država. Ipak, Rusija se krajnje oprezno odnosi prema internacionalizaciji tih država.

Granice Crnomorske regije su produkt političkog diskursa. Nastajanje takvih regija je nesumnjivo rezultat jačanja mnogostranih veza među grupama država koje međusobno graniče ili su ujedinjene morskim prostorom. Uspostavljanje veze često prethodi aktiviranju političkog diskursa i institualizaciji regije. Ipak postoje i drugačiji primjeri. Danas su granice Crnomorske regije utemeljene osnivanjem organizacije Crnomorske ekonomske suradnje (CES) u 1992., u čiji sastav ulazi 12 država. CES ne ujedinjuje samo države koje neposredno izlaze na Crno more, nego i Azerbajdžan, Armeniju, Moldaviju, Albaniju, Grčku i Srbiju.

Vladimir Kolosov je profesor, doktor povijesnih znanosti, voditelj Centra za geopolitička istraživanja na Institutu za geografiju. Počasni doktor Sveučilišta u Le Havreu. Predsjednik Međunarodnog geografskog saveza.