Carska Rusija – melting pot Europe

Tijekom tristo godina svoje vlasti Romanovi su od Rusije napravili punovrijednu europsku državu. Početkom XVII. st. Rusija je bila prije Azija, nego Europa. U tome nema ništa čudno – još od vremena tatarsko-mongolskog ropstva država je jasno naginjala prema istočnom svijetu. No Romanovi su iza sebe ostavili europsku državu s europskim sustavom vrijednosti.  

To je prije svega napravio Petar Veliki, iako je taj proces pokrenuo još njegov otac, car Aleksej Mihajlovič. Ipak ništa manje važan nije ni suprotni proces: za vrijeme Petra Velikog ne samo da se Rusiji pojavio izlaz u Europu, nego i Europi u Rusiju. Rusko Carstvo nikad ne bi postojalo u onom obliku u kojem je postojalo da u državu nije navalilo stotinu tisuća Europljana. Sva europska elita je stigla: znanstvenici, dužnosnici, glazbenici, inženjeri.

Reći ću jednu buntovničku stvar: u Rusiji nikad nije postojala ruska nacija. Onaj tko je doputovao, tko se trudio za dobrobit države, tko je prihvatio ruske vrijednosti – taj se i smatrao Rusom. To je jako važan trenutak. Time se Rusija principijelno razlikuje od svih zapadnih država, osim, naravno, Amerike. Može se govoriti o multinacionalnom carstvu, no pravilnije bi ga bilo nazivati polikulturnim, polietničkim. To je u čistom obliku melting pot, američki princip organiziranja društva. Taj princip, koji vuče svoje porijeklo još iz starog Rima, u Rusiji su počeli primjenjivati ranije.  

U Americi je bilo na taj način lakše organizirati društvo, zemlja nije bila ničija, nitko na njoj nije pustio korijenje, na njoj se isprva nitko nije osjećao kao kod kuće. U toj situaciji nisu nastajali ozbiljni sukobi, osim s Indijcima koje su brzo izbacili iz igre. A Rusija je država gdje su postojali nacionalni domovi, lokalne nacionalne kulture, plemena koja su međusobno ratovala...

Rusija ih je pomirila, kao i Rim u svoje vrijeme. Stvorila je moćno zajedničko polje. I to zahvaljujući prije svega vojsci, koja je bila organizirana na europski način. Petrov projekt europeizacije Rusije, njegovo militarizirano carstvo – sve je to stvorilo uvjete pomirbe. Petar Veliki je prihvatio sve narode pod svoju ruku za njihovu korist. 

Posebno složena bila je integracija muslimanskog stanovništva. To je jedinstvena stvar u svjetskoj povijesti. Jedina integracija Muslimana u kršćansku državu. To nije uspjelo ni Rimskom Carstvu, ni Bizantu, ni Španjolskoj. Oni su morali protjerati Muslimane iz države. A Rusiji je to pošlo za rukom, iako s velikom poteškoćom.

Svjetska praksa govori o tome da postoji samo dva puta: ili kolonizacija, ili se treba, u slučaju njezinog neuspjeha, dogovoriti o podjeli stanovništva i živjeti odvojeno. A Rusija je još od vremena Ivana Groznog krenula prema jedinstvenom eksperimentu, pokušaju ne samo polikulturne, nego i polireligiozne simbioze. To je bila prilično ograničena simbioza – muslimanski carevići imali su vrlo visoki status u ruskoj državi. Naravno, mnogi od njih su se pokrstili, no postojali su slučajevi... I kad je ruska vojska išla u rat, dolazio je svećenik, mula, rabin, protestantski pastor. Da, njih nije bilo mnogo, no činjenica je da je uspio eksperiment. O tome govori i to da u Rusiji nikad nije bilo unutarnjih religioznih ratova.  

Kraj carstva je bio strašan, ali razlozi nisu bili ni etnički, ni religiozni. U 1917. Rusija se mogla raspasti na zasebne države, kao što se raspao Sovjetski Savez. No to se nije dogodilo, etnički i religiozni problemi bili su više-manje slabije društveni i civilizirani. Rusko carstvo puklo je odmah po čitavom teritoriju, to je bila smjena epoha, smjena paradigme. Na mjestu jedne države jednostavno je nastala druga. Kao Italija na mjestu antičkog Rima. Kao Grčka na mjestu drevnih polisa.  

Autor je povjesničar, znanstveni voditelj izložbe Pravoslavna Stara Rusija, Romanovi, koja je trenutno otvorena u Sankt-Peterburgu. Zahvaljujemo organizatorima izložbe na pomoći u organizaciji materijala.