Raspad Ukrajinske SSR

Izvor: Aleksej Iorš

Izvor: Aleksej Iorš

Ukrajina je doživjela slom. Ovo je početak nove ukrajinske epohe i zasada nitko ne može sa sigurnošću predvidjeti daljnji razvoj situacije. Važno je, međutim, trezveno sagledati bit onoga što se događa. Mnogi kijevski komentatori su napisali da je ovo kraj „Ukrajinske Sovjetske Socijalističke Republike“, tj. države koja se „izlegla“ iz Sovjetskog Saveza i tijekom dvadeset i nešto godina zadržala osnovne tipične crte savezne republike. Vjerojatno to i jest najtočnija definicija.

Ukrajini je neovisnost poklonjena „odozgo“ zahvaljujući žestokoj borbi ruskog demokratskog pokreta, a zatim i rukovodstva RSFSR, protiv Kremlja i Gorbačova.

Ukrajinski narod nije prinosio žrtve na oltar slobode, samo je graciozno zakoračio iz jedne stvarnosti u drugu. Ukrajinska politika se od 1991. do 2014. gradila na neformalnom koalicijskom principu koji podrazumijeva okretanje prema Europi, ali uz očuvanje cjelokupnog ustroja (prije svega ekonomskog) naslijeđenog od prethodne države. Nacionalni identitet se pothranjivao iz zapadnog dijela zemlje, jer drugih varijanti nije ni bilo, s obzirom da je zapadni dio najkompaktniji u idejnom smislu. Međutim, takav identitet u njegovom izvornom obliku nisu mogli prihvatiti ostali stanovnici Ukrajine, pa je bilo nužno reducirati koncentraciju nacionalne samobitnosti. Istočni regije su služile kao ekonomska baza. Upravo na njih se misli kada se govori o sovjetskom nasljeđu. Točnije rečeno, misli se na industrijska poduzeća i na čitav kompleks trgovačko - ekonomskih i duhovnih veza s Rusijom. Sve je to mnogim običnim građanima pomagalo preživjeti, a oligarsima – obogatiti se. Ukrajina je faktički prešla u režim parazitiranja, očekujući od vanjskih sila da rješavaju njezine probleme u zamjenu za obećanja da će njeno rukovodstvo izabrati „pravu“ geopolitičku orijentaciju.

Takav model više ne može funkcionirati iz mnogih vanjskih i unutarnjih razloga. Glavni razlog je taj što se tako više ne može osigurati čak ni minimalni razvoj zemlje, jer se sve svodi na samoopsluživanje vladajućih slojeva koji su sve korumpiraniji i korumpiraniji. Situacija sa sporazumom o asocijaciji Ukrajine i EU uvjerljivo je dokazala da ukrajinska vrhuška nema nikakve druge motive osim želje da zadrži vlast i da sebi osigura zajamčeno blagostanje. Daljnji događaji pokazali su da rukovodstvo nema čak ni elementarni osjećaj za politiku. Janukovič je doživio intelektualni i moralni bankrot kojem je umnogome i sam doprinio. Najvjerojatnije je upravo on zakucao posljednji čavao na lijes prolongirane „Ukrajinske Sovjetske Socijalističke Republike“.

Pokretačka snaga Majdana je predodžba o „nacionalnoj revoluciji“ koja sada ima i svoje mitove: heroje-mučenike, prolivenu krv i požrtvovanost u borbi za slobodu. Sudeći po nedavnim događajima to je model baltičkih zemalja ili Azerbajdžana, gdje je u središtu Bakua podignuta monumentalna Aleja šehida u znak sjećanja na žrtve uvođenja vojnih trupa 20. siječnja 1990. Nacionalna revolucija ima svoj ​​program kojega će se obavezno držati ideološki najzagriženiji dio sadašnjih pobjednika. U taj program spada definiranje „antinacionalnih“ snaga i zabrana ideologija vezanih za „prokletu prošlost“, kao i lustracije i zahtjevi da se izrazi lojalnost, ali ne toliko novoj vlasti, koliko novom sustavu simbola.

I ranije je u Ukrajini bilo takvih tendencija, ali su se njihovi impulsi gasili u viskoznoj i amorfnoj sredini. Danas će žrtve poslužiti kao katalizator i opravdanje djelovanja radikalno nastrojenih snaga. S obzirom da takvo djelovanje i inače odgovara praksi Istočne i Centralne Europe poslije pada komunizma, Zapad neće ozbiljno negodovati, čak i ako pretjerivanje bude imalo sistemski predznak, utoliko prije što politički zanos ekstremnih radikala ima očigledan antiruski predznak, a to upravo i odgovara Europi i Americi.

Naravno, paralelno će se odvijati proces ubrzanog prerušavanja vladajućih krugova u novo ruho i prilagodbe novonastalim okolnostima. U taboru pobjednika ima dovoljno predstavnika „sistemske“ oporbe koja želi ostati na vlasti. Ona ima veće iskustvo od „uličnih boraca“ i samim tim će imati prednost u predstojećoj političkoj igri. Sasvim je moguća varijanta koja podsjeća na posljedice „obojene revolucije“, kada pobjednici ulaze u oštar međusobni sukob. Ambicije lidera, počevši od Julije Timošenko koja je izašla na slobodu pa sve do vođa „Desnog sektora“, toliko su velike da uopće ne predviđaju postojanje jake konkurencije. Nažalost, u njihovoj međusobnoj borbi pobijedit će onaj čija retorika bude radikalnija.

Što Rusija treba očekivati? Prvo, vjerojatno će ponovno postati aktualne teme koje su, kako se činilo, zatvorene još 2010. prilikom potpisivanja Harkovskih sporazuma o Crnomorskoj floti kada je usvojen vanblokovski status Ukrajine. Aktualizacijom pitanja o ulasku Ukrajine u NATO čitava kolizija se prenosi u ravan međunarodne sigurnosti, što podrazumijeva i odgovarajuću reakciju Rusije. Drugo, odnos između istoka i zapada Ukrajine u novim uvjetima može izazvati velike komplikacije. Ako se dijelovi Ukrajine koji nisu masovno podržali Majdan ne organiziraju u snažnu protutežu sadašnjem Kijevu, na njih će biti izvršen snažan psihološki i politički pritisak. Subotnji skup u Harkovu i nastup vodećih ličnosti „istočnog krila“ ne ostavlja dojam energije i istinske spremnosti za obranu svojih interesa. Sa druge strane, „nacionalna revolucija“ zahtjeva dosljednu ukrajinizaciju i faktički rušenje onog načina života koji se sačuvao prije svega u područjima gdje većina stanovnika govori ruski.

Rusija je sada u teškoj dilemi. Stanje je slično onome što se dešavalo u baltičkim zemljama, samo su ovdje razmjeri mnogo veći, jer će se Moskvi obraćati za pomoć stanovnici Ukrajine koji gravitiraju prema Rusiji i čija prava će se kršiti tijekom „nacionalne izgradnje“. U slučaju da Rusija to ignorira ili se zadovolji slanjem oštrih prosvjednih nota Ministarstva vanjskih poslova koje nemaju nikakvu težinu, to će se odraziti i na samopouzdanje i prestiž. S druge strane, miješanje u poslove susjedne države zahtjeva čvrstu političku volju, svijest o krajnjem cilju i uvjerenost da će taj cilj biti dostignut, jer je tako nešto samo po sebi dosta rizično.

Kraj povijesti „Ukrajinske Sovjetske Socijalističke Republike“ otvara novu stranicu čiji je sadržaj sličan događajima u Istočnoj Europi nakon raspada sovjetskog bloka, s tom razlikom što svi akutni problemi s kojima su se suočile postkomunističke države ovdje mogu biti mnogo upadljiviji i brutalniji, s obzirom na veličinu i specifiku zemlje, kao i na složenost situacije u njoj.

I najzad, današnja Ukrajina naslijedila je teritorij za koju treba zahvaliti sovjetskim generalnim tajnicima. Prema tome, kraj „Ukrajinske Sovjetske Socijalističke Republike“ ne označava samo kraj određenog socijalno-političkog modela, nego i pruža mogućnost da se u najmanju ruku postavi pitanje konfiguracije same države.