Arapsko proljeće je stiglo u Kijev

Iskustvo revolucije u Tunisu i Egiptu prisilit će Rusiju da se brine o daljnjoj sudbini Ukrajine. Izvor: Konstantin Maler

Iskustvo revolucije u Tunisu i Egiptu prisilit će Rusiju da se brine o daljnjoj sudbini Ukrajine. Izvor: Konstantin Maler

Još jedna revolucija u Ukrajini postala je činjenica, vlada i predsjednik silom su svrgnuti s vlasti države. Sad je glavno pitanje kakva će biti ukrajinska budućnost. Analiza istih takvih revolucija u arapskim državama pomoći će u određenoj mjeri odgovoriti na to pitanje.

Postoji sličnost događaja u Kijevu s Arapskim proljećem. U Egiptu i Tunisu, kao i u Ukrajini, počelo je tako da su obični ljudi izlazili na ulicu kako bi demonstrirali protiv korupcije, kršenja svojih prava i niskog standarda života. 

Na kijevskom Majdanu aktivisti su dijelili demonstrantima iste one listiće s instrukcijama, kao i prosvjednicima na trgu u Kairu. I tu se ne radi o nekakvoj svjetskoj uroti, već samo o tome da su protivnici Viktora Janukoviča pozorno proučili uspješno iskustvo svojih arapskih prethodnika.

I ovdje je, kao i tamo, revolucija dovela do radikalizacije sukobljenih strana, polarizacije čitavog društva. U Tunisu i Egiptu stanovništvo se podijelilo na islamiste i pristaše svjetske države. U Ukrajini proruski jugo-istok stoji nasuprot nacionalistički raspoloženom zapadu.

Sve se to događalo i događa se na pozadini najozbiljnijih ekonomskih poteškoća. Ukrajina, kao i Egipat, balansira na granici bankrota.

Postavlja se pitanje što se može očekivati od događaja u Ukrajini? Zbog čega rusko Ministarstvo vanjskih poslova tako uporno upozorava u svojim priopćenjima na prijetnje od dolaska ekstremista na vlast u Kijevu? Da bi se odgovorilo na to pitanje, dovoljno je samo pogledati kako su se razvijali događaji na arapskom Istoku.

I u Tunisu, i u Egiptu na vlast su nakon revolucije došli islamisti za koje se prije toga držalo da su ekstremisti. U trenutku svrgavanja prijašnjih režima oni su bili jedinstvena organizirana snaga i mogli su ispuniti vakuum vlasti koji se stvorio. Na sličan način stvari se odvijaju i u Ukrajini. Sadašnja sustavna opozicija (Jacenjuk i njegovi suborci) nemaju bezuvjetnu podršku društva. Ne postoje normalne opozicijske stranke, zato ima dosta ujedinjenih, dobro organiziranih i naoružanih radikalnih nacionalista u čijim se nastupima ocrtava ideja „ukranizacije“. 

Postoji li mogućnost da će ukrajinski nacionalisti na valu prijevremenih izbora doći na vlast? I što onda dalje?

Tu je isto karakteristično iskustvo Egipta i Tunisa. Tamo je brzo postalo jasno da islamisti, iako mogu osvojiti vlast i započeti sa sveopćom islamizacijom, nisu u stanju (čak uz darežljivu financijsku pomoć) riješiti probleme svojih država, i to prije svega ekonomske. Obični ljudi ponovno su izašli na ulicu, kad su vidjeli da u razmjenu za islamizaciju nisu dobili ni radna mjesta, ni društvenu dobrobit. Islamisti nisu mogli ni uspostaviti stabilnost u podijeljenom društvu, budući da su Muslimanska braća željela u svemu diktirati svoje uvjete, sami pisati ustav, imenovati na svakom mjestu svoje ljude, te ne tražiti konsenzus s drugim političkim snagama.

U Egiptu je to dovelo do vojnog prevrata, uličnih sukoba, terorističkih činova i novog zaokreta prema nestabilnosti koja će se vjerojatno otegnuti na nekoliko godina. U Tunisu se vlast islamista isto pretvorila u rast napetosti, politička ubojstva, nerede, nestabilnost, te su njihovi dani na vlasti najvjerojatnije odbrojani. 

Dakle, Tunis i Egipat će morati zapravo započeti od nule: ponovno pisati ustav, tražiti nove lidere, uspostavljati nacionalni mir, i to sve na pozadini neprestanog smanjivanja životnog standarda i ekonomskog pada.

Ne treba ni zaboraviti Libiju, gdje se smjena vlasti pretvorila, uz aktivnu podršku Zapada, u anarhiju i slom države.

Ukrajini obećaju financijsku pomoć od nekoliko milijardi, potpisivanje sporazuma o zajednici s EU-om, političku podršku, no to ne jamči da se neće pojaviti ekonomska kriza zbog prekida odnosa s Rusijom. Ako se ekonomskim problemima doda još hajka na ruski jezik i totalna ukranizacija (a prvi znaci takvog prevrata već postoje), onda nije teško predvidjeti kako će se ponašati istok države, koji u potpunosti budno prati događaje u Kijevu.

Paralele s Arapskim proljećem nisu sad samo očigledne stručnjacima i novinarima, vidi ih i ruska vlast. O tome je jasno dao do znanja Mihail Margelov, iskusni arabist i voditelj komiteta za međunarodne poslove Vijeća Federacije. I sudeći po posljednjim izjavama rusko Ministarstvo vanjskih poslova upravo se boji takvog, pesimističnog scenarija.

Nikolaj Surkov je docent na Katedri za orijentalistiku pri Moskovskom državnom institutu međunarodnih odnosa.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće