Arapsko proljeće je stiglo u Kijev
Iskustvo revolucije u Tunisu i Egiptu prisilit će Rusiju da se brine o daljnjoj sudbini Ukrajine. Izvor: Konstantin Maler
Postoji sličnost događaja u Kijevu s Arapskim proljećem. U Egiptu i Tunisu, kao i u Ukrajini, počelo je tako da su obični ljudi izlazili na ulicu kako bi demonstrirali protiv korupcije, kršenja svojih prava i niskog standarda života.
Na kijevskom Majdanu aktivisti su dijelili demonstrantima iste one listiće s instrukcijama, kao i prosvjednicima na trgu u Kairu. I tu se ne radi o nekakvoj svjetskoj uroti, već samo o tome da su protivnici Viktora Janukoviča pozorno proučili uspješno iskustvo svojih arapskih prethodnika.
I ovdje je, kao i tamo, revolucija dovela do radikalizacije sukobljenih strana, polarizacije čitavog društva. U Tunisu i Egiptu stanovništvo se podijelilo na islamiste i pristaše svjetske države. U Ukrajini proruski jugo-istok stoji nasuprot nacionalistički raspoloženom zapadu.
Sve se to događalo i događa se na pozadini najozbiljnijih ekonomskih poteškoća. Ukrajina, kao i Egipat, balansira na granici bankrota.
Postavlja se pitanje što se može očekivati od događaja u Ukrajini? Zbog čega rusko Ministarstvo vanjskih poslova tako uporno upozorava u svojim priopćenjima na prijetnje od dolaska ekstremista na vlast u Kijevu? Da bi se odgovorilo na to pitanje, dovoljno je samo pogledati kako su se razvijali događaji na arapskom Istoku.
I u Tunisu, i u Egiptu na vlast su nakon revolucije došli islamisti za koje se prije toga držalo da su ekstremisti. U trenutku svrgavanja prijašnjih režima oni su bili jedinstvena organizirana snaga i mogli su ispuniti vakuum vlasti koji se stvorio. Na sličan način stvari se odvijaju i u Ukrajini. Sadašnja sustavna opozicija (Jacenjuk i njegovi suborci) nemaju bezuvjetnu podršku društva. Ne postoje normalne opozicijske stranke, zato ima dosta ujedinjenih, dobro organiziranih i naoružanih radikalnih nacionalista u čijim se nastupima ocrtava ideja „ukranizacije“.
Postoji li mogućnost da će ukrajinski nacionalisti na valu prijevremenih izbora doći na vlast? I što onda dalje?
Tu je isto karakteristično iskustvo Egipta i Tunisa. Tamo je brzo postalo jasno da islamisti, iako mogu osvojiti vlast i započeti sa sveopćom islamizacijom, nisu u stanju (čak uz darežljivu financijsku pomoć) riješiti probleme svojih država, i to prije svega ekonomske. Obični ljudi ponovno su izašli na ulicu, kad su vidjeli da u razmjenu za islamizaciju nisu dobili ni radna mjesta, ni društvenu dobrobit. Islamisti nisu mogli ni uspostaviti stabilnost u podijeljenom društvu, budući da su Muslimanska braća željela u svemu diktirati svoje uvjete, sami pisati ustav, imenovati na svakom mjestu svoje ljude, te ne tražiti konsenzus s drugim političkim snagama.
U Egiptu je to dovelo do vojnog prevrata, uličnih sukoba, terorističkih činova i novog zaokreta prema nestabilnosti koja će se vjerojatno otegnuti na nekoliko godina. U Tunisu se vlast islamista isto pretvorila u rast napetosti, politička ubojstva, nerede, nestabilnost, te su njihovi dani na vlasti najvjerojatnije odbrojani.
Dakle, Tunis i Egipat će morati zapravo započeti od nule: ponovno pisati ustav, tražiti nove lidere, uspostavljati nacionalni mir, i to sve na pozadini neprestanog smanjivanja životnog standarda i ekonomskog pada.
Ne treba ni zaboraviti Libiju, gdje se smjena vlasti pretvorila, uz aktivnu podršku Zapada, u anarhiju i slom države.
Ukrajini obećaju financijsku pomoć od nekoliko milijardi, potpisivanje sporazuma o zajednici s EU-om, političku podršku, no to ne jamči da se neće pojaviti ekonomska kriza zbog prekida odnosa s Rusijom. Ako se ekonomskim problemima doda još hajka na ruski jezik i totalna ukranizacija (a prvi znaci takvog prevrata već postoje), onda nije teško predvidjeti kako će se ponašati istok države, koji u potpunosti budno prati događaje u Kijevu.
Paralele s Arapskim proljećem nisu sad samo očigledne stručnjacima i novinarima, vidi ih i ruska vlast. O tome je jasno dao do znanja Mihail Margelov, iskusni arabist i voditelj komiteta za međunarodne poslove Vijeća Federacije. I sudeći po posljednjim izjavama rusko Ministarstvo vanjskih poslova upravo se boji takvog, pesimističnog scenarija.
Nikolaj Surkov je docent na Katedri za orijentalistiku pri Moskovskom državnom institutu međunarodnih odnosa.