Bez izbora i bez budućnosti?

Izvor: Aleksej Iorš

Izvor: Aleksej Iorš

Zaoštravanje krize u Ukrajini povećava rizik direktne intervencije vanjskih igrača: SAD-a, Njemačke i Rusije. To dalje prijeti još većim zaoštravanjem, koje ni jedna strana ne želi.

Ukrajina je prešla preko crte. Naboj, koji je od jeseni stalno u porastu, stavio je krunu na kijevski „četvrti listopad“. Prije nešto više od 20 godina na ulicama Moskve sukobile su se vlast i opozicija uz masovnu primjenu nasilja. Još nedavno se činilo da tako nešto u Ukrajini nije moguće, jer je tamo drukčija politička kultura, drukčiji su običaji, ljudi se tamo znaju dogovarati...

Najgore je to što je u Rusiji listopad 1993. bio tragičan završetak borbe za vlast i nasiljem je stavljena točka na sporove o budućem vektoru razvoja zemlje, a u Ukrajini nije stavljena točka. Upravo suprotno, sad pod znakom pitanja nije samo pravac razvoja, nego i sudbina ukrajinske državnosti.

Iza sukoba u Kijevu stoje profesionalci: u Ukrajini na pomolu građanski rat
Prema podacima od jutra 19. veljače, tijekom sukoba u Kijevu poginulo je 25 ljudi. Zaoštravanje situacije i pojava velikog broja žrtava izazvali su povećanu pozornost ruskih vlasti i javnosti. Ruski parlamentarci ističu sve veću agresivnost militanata radikalnog pokreta i pozivaju ukrajinske vlasti da poduzmu mjere za obustavu krvoprolića. Stručnjaci smatraju da se međunarodna zajednica mora umiješati da se politička kriza ne bi pretvorila u građanski rat.

Otkako se pojavio „euromajdan“ mnogi su povlačili paralele između sadašnjih kataklizmi i ondašnje „narančaste revolucije“. Danas je, međutim, u pitanju nešto sasvim drugo. I pored čitavog kaosa koji je vladao u Ukrajini prije deset godina, i pored dramatičnih predsjedničkih izbora i svega što je nakon njih uslijedilo, ipak se tad radilo o obnovi politike, ekonomskog ustrojstva i državnog uređenja. Drugim riječima, radilo se o budućnosti. Danas, u ovoj bujici događaja, kategorija budućnosti uopće ne postoji.

Strane u žestokom sukobu u Kijevu od samog početka nisu imale strateške ciljeve. Predsjednik i njegova ekipa brinuli su samo o tome kako da zadrže vlast. Protivnici vladajućeg konglomerata se trude zauzeti vlast, i vjerojatno se ni jednog trenutka nisu zapitali šta će raditi ako im to pođe za rukom.

Glavni zadatak je angažiranje vanjskog patronata. Za Janukoviča je podrška Rusije od kritične važnosti, jer je to jedini izvor krpanja budžetskih rupa i ekonomskog opstanka. Opozicija se uzda u Zapad koji u idealnoj varijanti umjesto nje treba formulirati i taktiku i strategiju, jer ona to nije sposobna sama uraditi.

Ukrajina je žrtva sudbonosne suprotnosti. Njeni problemi su unutarnjeg karaktera. Za nešto više od 20 godina neovisnosti Ukrajinci nisu našli odgovore na pitanje cilja i oblika nacionalnog razvoja. Teško ih je bilo naći, s obzirom na razlike u mentalitetu i socijalno-ekonomskim prilikama. Neuspjesi u formiranju učinkovitih državnih institucija doveli su do toga da je Ukrajina postala zemlja u kojoj na prvom mjestu nije država, nego svojevrsno građansko društvo, tj. ukupnost različitih neslužbenih ili samo formaliziranih zajednica, interesnih grupa i međusobnih odnosa.  Ukrajinska politika se i 2014. bavi istim temama kao i 1992. To je stupanj progresa tijekom proteklih dvadeset i kusur godina.

„Narančasta revolucija“ je pokazala da je Zapad točno pogodio specifičnost Ukrajine time što se držao vlastitih ideoloških smjernica i inzistirao na građanskom društvu. Neposredno obraćanje društvu zaista pomaže da se ubrzaju potrebni procesi, ali to ne znači da će se dobiti željeni rezultat, kao što je pokazala i „narančasta revolucija“. Stvar je u tome što samo funkcionalna država može pretočiti te procese u političku stvarnost. To ne mogu postići državne institucije u Ukrajini, jer one nisu ni oformljene kao struktura za donošenje odluka.

Situacija je vrlo opasna. Institucionalno urušavanje Ukrajine stvara visok rizik neposrednog uvlačenja vanjskih igrača u konflikt. Na tom mjestu isprepliću se želja Njemačke da izrazi svoj novostečeni status europskog lidera, američki instinkt koji potiče da se pažljivo prati potencijalno jačanje Rusije, kao i težnja Moskve da dokaže svoje prioritetno pravo na postsovjetskom prostoru. Sve to prijeti novim spiralnim zaoštravanjem koje ustvari nitko nije želio. S obzirom na kvalitetu potencijalnog trofeja i vjerojatne troškove, danas se ne može zamisliti ništa nepotrebnije od borbe za Ukrajinu.

Idealni scenarij bio bi da se Rusija i Europska unija dogovore o neslužbenom protektoratu koji bi jamčio očuvanje Ukrajine u sadašnjim granicama i preuzeo odgovornost koju propala nacionalna elita ne bi mogla izdržati.

Kad je 2008. na inicijativu administracije Georgea Busha postavljeno pitanje o akcijskom planu za članstvo Ukrajine i Gruzije u Sjevernoatlantskom savezu, veliki odjek je imalo objavljivanje razgovora Vladimira Putina s kolegama na summitu Rusija – NATO. Ruski predsjednik je ukazao na to da granice Ukrajine nisu prirodne i pozvao sugovornike da ne „rasplamsavaju“ i ne provociraju unutarnju konfrontaciju. Na Zapadu su tad Putinove riječi shvaćene kao prijetnja, a on je zapravo održao sat za odrasle neznalice. Kratka povijest nastanka Ukrajine u njenim sadašnjim granicama bila je za Busha pravo otkriće. Pa ipak, kolizija 2013-2014. pokazuje da nitko na Zapadu nije shvatio ozbiljnost situacije.

Geopolitički refleksi, zajedno s ideološkim šablonima („europski izbor“ i itd.), vode u veliku krizu koja se u koncentričnim krugovima može proširiti vrlo daleko.