Sirijska kriza – knjiga s otvorenim finalom

Zapad i njegovi saveznici nemaju, za razliku od situacije, naprimjer, tijekom reguliranja balkanske krize, jasnu predstavu što žele.


Izvor: Konstantin Maler

Konferencija Ženeva-2 je najintrigantniji događaj na području diplomacije od vremena „hladnog rata“. S jedne strane, to je primjer suradnje velikih država, prije svega Rusije i SAD-a, koje – svaka iz svojeg razloga – žele riješiti regionalni sukob. S druge strane, to je „velika igra“ u kojoj se svi sudionici boje nešto pogriješiti ili propustiti. I sve to u uvjetima nepredvidljivosti ne samo rezultata, već i samog procesa – do posljednjeg dana bio je nejasan krug sudionika. Kamen spoticanja bio je Teheran.  

Dva procesa – reguliranje sukoba u Siriji i rad na završetku iranskog nuklearnog programa – gotovo da su se spojila u jedan. Sirijska kolizija jako je zbližila Rusiju i Iran. U Iranu je prije nje postojalo gledište da Rusija ne želi, naravno, slijediti zapadnu politiku te da joj se na sve moguće načine odupire, ali nikad ne ide do kraja, odnosno u posljednji trenutak popušta kako se ne bi svađala sa SAD-om. Nepopustljiva i dosljedna trogodišnja linija Moskve oko sirijskog pitanja bila je za Teheran ugodno iznenađenje. 

Putin se sprema u Iran: SAD je vrlo zabrinut
Završavaju se pripreme za posjet ruskog predsjednika Vladimira Putina Iranu. Po informacijama dobro obaviještenih ruskih i iranskih izvora, ovo putovanje bit će realizirano već u najskorijoj budućnosti. Najvjerojatnije će se posjet odigrati nakon zimske Olimpijade u Sočiju koja će se održati od 7. do 23. veljače.

Principijelnost Moskve i Teherana prema stajalištu da je prisilna promjena vlasti u Damasku nedopustiva izazvana je različitim razlozima. To je za Iran pitanje regionalne raspodjele snaga i vlastite sigurnosti, a za Rusiju – pitanje zaštite određenih principa međunarodnog ustrojstva i neprihvaćanje pritiska SAD-a. 

S gledišta Rusije i Irana bilo kakav rezultat Ženeve-2, ako uopće i dođe do rezultata, bit će uspjeh. Pa još nedavno je u svijetu najpopularnije bilo stajalište da Asadov režim svaki tren treba pasti. Sad oponenti službenog Damaska moraju teška srca razgovarati s njim, čak je i teško reći čije su pozicije jače. Dakle, od trenutka kad su se u svibnju prošle godine Sergej Lavrov i John Kerry dogovorili da će raditi na Ženevi-2, sadržaj konferencije se promijenio. Trenutno se radi zapravo o tome da se odredi krug sila koje su spremne razmotriti budućnost jedinstvene Sirije. Jasno da to nije u interesu radikalnih islamističkih grupacija. I na strani vlade postoje snage koje računaju samo na vojnu pobjedu. Uspjeh prve faze Ženeve-2 bila bi pojava sudionika dijaloga. Potom treba odrediti o čemu će se uopće raspravljati. 

Rasprave o tome treba li pozvati Iran ili ne na konferenciju odražavaju činjenicu da sirijsko pitanje nije jedino. Ako govorimo o Siriji, onda je apsurdno da država, koja maksimalno utječe na situaciju u Siriji, ne treba prisustvovati na pregovorima. U takvom slučaju pregovori bolje da se ni ne održavaju. Naravno, ne radi se tu o Siriji, već o odnosima SAD-a s Iranom. Pokušaj Obamine administracije da ih kvalitativno izmijeni naišao je na otpor i unutar SAD-a, i među američkim saveznicima na Bliskom istoku. Iako je korist od izlaska iz višegodišnje jednosmjerne ulice velik, razina međusobnog povjerenja je maksimalno niska, a Washington se boji da ne pogriješi. 

U Moskvi smatraju da događaji na Bliskom istoku neizbježno vode do jačanja Irana. A promjena američkog kursa nije slučajnost, već prihvaćanje upravo te činjenice. Zbog toga su pouzdani odnosi s jednom od najutjecajnijih država regije, koja može projicirati snagu na Središnju Aziju i Južni Kavkaz, izrazito važni. Osim toga, korisno je i čak potrebno pokušati unaprijed učvrstiti svoje pozicije na iranskom tržištu kamo će, u slučaju uspješnog izmirenja, pohrliti kompanije iz SAD-a i Europe. Iz toga slijede i razgovori o mogućem velikom poslu – iranska nafta za Rusiju u zamjenu za  proizvode strojogradnje. Još nitko nije potvrdio tja posao, no u kontekstu svega što se dogodilo takav dogovor bi bio u potpunosti logičan.

Dijalog između sukobljenih sirijskih strana počeo međusobnim optužbama
Jučer, 22. siječnja, u švicarskom gradu Montreuxu otvorena je međunarodna konferencija o Siriji Ženeva-2, od koje se očekuje da prekine krvoproliće u Siriji.

Naravno, to izaziva veliko nezadovoljstvo Washingtona, koji tvrdi da Rusija podriva napore za rješenje iranskog problema, jer smanjuje razinu pritiska na Teheran. No zapravo se osjeća drugi strah – da od „odmrzavanja“ odnosa SAD-a i Irana najviše koristi ima upravo Moskva. 

S ruskog gledišta nema ništa posebno antiameričkog u pokušajima da se dogovori s Iranom. Moskva polazi od toga da Rusija i SAD nisu saveznici, i zbog toga ne moraju žrtvovati svoje interese kako bi udovoljili partneru. No kad se ti interesi podudaraju, nitko neće smetati suradnji. Drugim riječima, te dvije velike države nisu u prijateljskom odnosu, ali ni u neprijateljskom, već jednostavno ovise jedna o drugoj. 

Raznovrsnost čimbenika i prilika, isprepletenost suparništva i međusobnog djelovanja čine Ženevu-2  istinski zanimljivim procesom. Sirija je igra s otvorenim finalom. Zapad i njegovi saveznici nemaju, za razliku od situacije, naprimjer, tijekom reguliranja balkanske krize, jasnu predstavu što žele. Pa znatno je manje i mogućnosti da se nameće ono što se želi – raspodjela snaga je drugačija. Sve će ovisiti o diplomatskom majstorstvu, točne analize situacije i intuicije, koja je ponekad važnija za igrača od karata koje ima u rukama. 

Fedor Lukjanov je predjednik prezidija Vijeća za vanjsku i obrambenu politiku.