Ilustracija: Tatjana Pereligina
"Svojevremeno je Dostojevski rekao da se u svijetu pojavilo mnogo nesreće zbog pometnje i nedorečenosti. Polazeći od takvog razmišljanja, i polazeći od toga da mi ponekad ne govorimo ono što smo htjeli reći, održali smo ovaj susret u duhu iskrenosti i otvorenosti."
Te riječi izgovorio je predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso na konferenciji za novinare 28. siječnja 2014. nakon samita Rusija - Europska unija. Iskrenost i otvorenost nisu urodile plodom. Bio je to posljednji samit u ovom formatu. Sljedeći, koji se trebao održati početkom svibnja u Sočiju, nije održan, a sudeći po današnjim odnosima teško je pretpostaviti da će takvi susreti biti obnovljeni.
Ne radi se o osobnoj netrpeljivosti, pa čak ni o bezizlaznoj situaciji u Ukrajini. Stvar je u tome što se završilo doba prethodnog modela, koji se zvao "strateško partnerstvo". Ono se temeljilo na tome da Rusija nakon raspada SSSR-a u suštini nema drugog izbora nego politički i ekonomski, pa čak i institucionalno se zbližiti sa Zapadom, prije svega s Europskom unijom. Zbog toga su sve prepreke razmatrane kao privremeni problemi koje treba rješavati, ili još bolje pričekati da sami prođu. Rusija će se postupno mijenjati i uklopiti se u ulogu koja joj je pripremljena na svjetskoj sceni. To je uloga važnog, ali ne odlučujućeg igrača, igrača koji je samostalan onoliko koliko mu dozvoljava udio u globalnoj ekonomiji. A udio mu je prilično umjeren.
Nekada, na samom početku puta, između Rusije i Zapada je o tom pitanju postojao konsenzus. Ali to nije dugo trajalo. Što je više jenjavala postrevolucionarna euforija početkom 1990-ih, ruskoj strani je postajalo sve jasnije da će morati sama sebe slomiti kako bi se smjestila u ponuđeni prostor.
Bilo bi nepošteno govoriti da Rusija nije to pokušavala. Najsvjesniji pokušaji učinjeni su upravo u početnom razdoblju predsjedničke karijere Vladimira Putina. Drugi po redu predsjednik Rusije prilično dugo je tražio mogućnost za pomirivanje ruske samobitnosti s formatom koji je nužan za urastanje u zapadno društvo. Jasno je da sve to nije moglo proći bez pogrešaka i pogrešne ocjene pojedinih okolnosti. Međutim, težnja je zaista postojala, i da je zapadna strana pokazala više elastičnosti i kreativnosti, vrlo je moguće da bi Rusija danas bila u nekakvoj asocijaciji s EU, naravno, ravnopravnijoj od one koju potpisuju Kijev ili Kišinjov, tj. u asocijaciji koja bi uspostavila čvrste institucionalne odnose.
Ponovit ću da je tada (ustvari donedavno) ideja o tome da Rusija nema drugu varijantu budućnosti osim u sastavu nekakve "velike Europe" (ne kulturno-povijesne, nego političke) bila tretirana gotovo kao aksiom. Sada, međutim, dominira potpuno suprotna predodžba. Bilo bi pretjerano tvrditi da se novi ruski politički identitet zasniva na konfrontaciji s Europom (takva ocjena se više može primijeniti na odnose s SAD-om), ali je sasvim jasno da težnja za izgrađivanjem dugoročnih odnosa s EU nije prioritet.
Rusija je trom i glomazan brod, kojem treba mnogo vremena da zauzme novi kurs, ali ga zato poslije nije lako vratiti na stari kurs. Ono što se sada događa početak je zaokreta na Istok, ne samo prema Kini, nego uopće prema Euroaziji. Taj proces trajat će određeno vrijeme i sada je nemoguće predvidjeti sva njegova buduća "krivudanja". Važno je, međutim, shvatiti da ovoga puta nije riječ o kolebanju unutar postojećeg sustava odnosa, nego o potpunoj promjeni orijentira. Katalizator te promjene bili su događaji u Ukrajini 2014.
Teško da će sljedeća godina donijeti pozitivne promjene u odnosima između Rusije i Zapada. Razvoj događaja u Ukrajini je takav da ne obećava nekakvo poboljšanje situacije. Mnogo ovisi o tome kako će ta zemlja preživjeti ovu zimu i hoće li sačuvati socijalno-političku stabilnost. To se tiče i glavnog dijela ukrajinskog teritorija i Donbasa, koji Kijev sada ne kontrolira. Od sadašnjeg stanja može se očekivati generiranje novih povoda za sukobe između Rusije i Zapada, a ne stimulanse za njihovo zbližavanje.
Ipak, problem je daleko dublji. Potreban je novi model odnosa koji bi se temeljio na novoj realnosti. A nova realnost je takva da s jedne strane postoji Rusija, koja aktivno provodi diverzifikaciju svoje političko-ekonomske aktivnosti u smjeru istoka, a s druge novi transatlantski konglomerat Europe i SAD-a, koji pokušava rekonstruirati model jedinstvenog političkog Zapada iz doba Hladnog rata, ali u potpuno novom kontekstu međunarodnih odnosa. Oba projekta su u fazi realizacije s nedovoljno jasnim perspektivama. Potrebno je imati prilično veliku dozu dobre volje i uložiti ozbiljne intelektualne napore kako bi se u spomenutom kontekstu našlo mjesta za traženje nekakvih oblika dugoročne suradnje. Međutim, ni jedna ni druga strana danas nisu za to sposobne.
Fjodoru Dostojevskom, kojeg je prije godinu dana citirao bivši šef Europske komisije Barroso, pripada poznata fraza: "Mi, Rusi, imamo dvije domovine: našu Rusiju i Europu". Pisac je sa strašću dokazivao pripadnost Rusije Europi, ali i pogubnost slijepog kopiranja europskih manira na ruskom terenu. Podvojenost svijesti proizvod je povijesnog razvoja ruske države, koja je rođena u europskoj kolijevci, ali je postala samosvojna i stekla tipične crte u svome kretanju na istok, u Aziju. Prema tome, nedorečenost je u određenom smislu prirodna, jer Rusija organski ne podnosi striktne definicije, i utoliko prije strogo propisane cirkulare u duhu općeeuropskog acquis communautaire.
Autor je predsjednik predsjedništva Vijeća za vanjsku i obrambenu politiku.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu