Kome smetaju ruski Iskanderi na granici s EU?

Ruske balističke rakete na granici s Europskom unijom odgovor su na vojnu opasnost od strane NATO-a, koja se može sažeti ovako: SAD u Europi na šest zrakoplovnih baza u Belgiji, Njemačkoj, Italiji, Nizozemskoj i Turskoj ima ukupno 180 nuklearnih bombi. Spomenute zemlje „nemaju nuklearno oružje", ali imaju avione koji mogu nositi nuklearne bombe V61. Istovremeno, Rusija drži svoje nuklearno oružje isključivo na vlastitom teritoriju.


Izvor: Konstantin Maler

Članak u njemačkom časopisu Bild u kojem se govori da je u ruskoj Kalinjingradskoj oblasti razmješten operativno-taktički raketni sustav Iskander-M" podigao je veliku prašinu kako u Europi, tako i šire. Utoliko prije što je u časopisu rečeno da je Iskander" (SS-26 Stone po klasifikaciji NATO-a) namijenjen za uništavanje različitih ciljeva na zemlji, počevši od raketnih sustava i teške artiljerije, pa sve do objekata i sustava protuzračne i proturaketne obrane. U članku se govori i o drugim taktičko-tehničkim karakteristikama sustava: o njegovoj mobilnosti, neprimjetnoj primjeni i brzoj pripremi za lansiranje rakete.

Članice NATO-a naizmjenično šalju na dežurstvo bombardere sposobne nositi nuklearno oružje u ​​zrakoplovne baze blizu litvanskog grada Šauliaija, gdje s vremena na vrijeme polijeću i patroliraju duž baltičke obale. Nadzvučnom lovcu potrebno je 15 do 20 minuta letenja kako bi od Šauliaija i Baltika stigao, recimo, do Smolenska u Rusiji.

Doduše, časopis iz nekog razloga nije objavio tajne snimke iz satelita" na koje se poziva, pa mu je teško povjerovati na riječ da je u Kalinjingradskoj oblasti zaista postavljen operativno-taktički sustav Iskander-M". Predstavnici ruske vojske nisu konkretno naveli mjesto gdje se nalaze rakete, samo su izjavili da su Iskanderi" razmješteni na području Zapadnog vojnog okruga (a Kalinjingradska oblast pripada tom okrugu).

Časopis Bild također nije objasnio svom čitateljstvu tko to prisiljava Moskvu da postavlja svoje operativno-taktičke sustave na granici s EU. Niko drugi do SAD, saveznica Njemačke u NATO-u. Kako i čime je prisiljava?

Time, na primjer, što u Europi na šest zrakoplovnih baza u Belgiji, Njemačkoj, Italiji, Nizozemskoj i Turskoj ima ukupno 180 nuklearnih bombi V61 koje se lansiraju s borbenih zrakoplova F-15E i F- 16. Kad smo već kod toga, Rusija drži svoje nuklearno oružje isključivo na vlastitom teritoriju. Spomenute avione imaju čak i članice NATO-a koje nemaju nuklearno oružje, uključujući i Belgiju, Nizozemsku i Tursku, a također Njemačku i Italiju, iako one posjeduju avione tornado. Dakle, nemaju nuklearno oružje, ali imaju avione koji mogu nositi nuklearne bombe V61. I te avione članice Saveza naizmjenično šalju na dežurstvo u zrakoplovne baze blizu litvanskog grada Šauliaija, gdje s vremena na vrijeme uzlijeću i patroliraju duž baltičke obale. Nadzvučnom lovcu potrebno je 15 do 20 minuta letenja kako bi od Šauliaija i Baltika stigao, recimo, do Smolenska. Ruski generali bili bi potpuno lakomisleni kada ne bi uzimali u obzir takvu mogućnost ugrožavanja sigurnosti svoje zemlje i ako ne bi pokušali poduzeti potrebne mjere kako bi odvratili mogući nuklearni napad. Iskander-M" je samo dio kompleksa obrambenih mjera koje Rusija i njezina vojska poduzimaju radi zaštite vlastitih građana.

Dio tog kompleksa je i radarski sustav za otkrivanje raketnog napada Voronjež-DM" koji je također razmješten u Kalinjingradskoj oblasti i kontrolira područje u smjeru Atlantskog oceana gdje dežuraju američke i engleske nuklearne podmornice naoružane balističkim raketama. Rusija nema druge mogućnosti nego poduzeti odgovarajuće mjere zaštite svoje sigurnosti još i zbog toga što SAD vrlo uporno pokušava razmjestiti u Europi svoje sustave proturaketne obrane (PRO), čime ugrožavaju ruske strateške raketne komplekse razmještene u europskom dijelu zemlje, što znači da ugrožavaju polovinu ruskog raketno-nuklearnog štita. 

Zašto su projektili „Iskander“ upravo stigli u Kalinjingrad
Nema ništa čudno u tome što je Rusija razmjestila taktičke raketne sustave „Iskander“ na granicu s Europskom unijom. Rusko vodstvo mnogo je puta najavljivalo da će na planove postavljanja PRO-a u Europi odgovoriti postavljanjem „Iskandera“, i to se u jednom trenutku moralo dogoditi.

Najprije se mislilo da će Amerikanci postaviti antiraketni radar u Češkoj, a rakete-presretače u Poljskoj. Međutim, Washington je kasnije usvojio program faznog adaptivnog postavljanja sustava PRO-a, i u prvoj fazi je već počela izgradnja baze PRO-a s raketama-presretačima SM-3 blizu rumunjskog gradića Devesela. Zatim će početi izgradnja iste takve baze u Poljskoj, blizu granice s Kalinjingradskom oblasti. Treba li Rusija nekako reagirati na te konfrontacijske planove (kako ih je nazvao ministar obrane Sergej Šojgu)? Svako vojno lice će odgovoriti da treba.

Doduše, neki ruski građani ponavljaju tvrdnje koje se čuju s one strane oceana i kažu da američki antiraketni planovi uopće ne ugrožavaju Rusiju, da je to zaštita Europe i Amerike od nedruželjubivih i nepredvidivih režima poput onih u Iranu i Sjevernoj Koreji. Ali, s Teheranom je postignut dogovor i on u velikoj mjeri reducira nuklearnu djelatnost. S obzirom na tu činjenicu ministar vanjskih poslova RF Sergej Lavrov pretpostavio je da sada Washington može odgoditi svoje planove za postavljanje PRO-a u Europi. Ali o tome nema ni govora. I predsjednik Barack Obama, i njegov ministar obrane, i manje značajni predstavnici državnog aparata u jedan glas su izjavili da se Iranu svejedno ne može vjerovati". Osim toga, sustav PRO-a, kako kažu, nije usmjeren protiv neke konkretne sile, nego ima za cilj reagirati na potencijalnu opasnost iz raznih pravaca.

Što onda Rusiji preostaje? Washington govori o potencijalnoj opasnosti; zar Moskva ne može isto to reći? Kako je istaknuo Sergej Šojgu, programi PRO-a u Europi se razvijaju, a naša zabrinutost se ne uzima u obzir. Planovi Amerike i NATO-a u vezi s PRO-om za nas nisu dovoljno predvidivi". Zbog toga su se operativno-taktički sustavi Iskander-M" i pojavili u Kalinjingradskoj oblasti.