Ukrajincima i Lenjin kriv

Izvor: Konstantin Mahler

Nedavno je ukrajinska radikalna oporba srušila Lenjinov spomenik, a zatim ga maljem razbijala na dijelove i simbolične dijelove tijela vođe proleterijata dijelila prisutnima. Taj postupak u Rusiji je izazvao opće zaprepaštenje, i to ne samo kod onih koji imaju simpatije prema Lenjinu ili idejama socijalizma.

Ruse je, kao i umjerene Ukrajince, neugodno iznenadio sam način na koji je to učinjeno. Po svemu sudeći, iza ove akcije stoje nacionalisti iz stranke „Svoboda". U mržnji s kojom su uništavali srušeni kip do izražaja dolazi glavna osobina ukrajinskih nacionalista. Oni su po toj osobini vrlo slični poljskim nacionalistima, inače poznatima po „ljubavi" prema Rusiji. I jedni i drugi, naime, čak i daleke povijesne događaje doživljavaju kao jučerašnju uvredu i povod za današnju osvetu.

Glad koja je 1933. izazvana određenim potezima Staljinove vlade, takozvani „Golodomor", za ruske nacionaliste kao da je bila jučer, iako je cjelokupna Staljinova vlada već odavno na onom svijetu, a i ​​glad nije bila zahvatila samo Ukrajinu, nego i Rusiju i Kazahstan. Događaji iz doba kolektivizacije spominju se i kad treba i kad ne treba, a za sve je uvijek kriva današnja Rusija, koja je tobože 1930-ih izvršila genocid nad ukrajinskim narodom (!). Gradonačelnik Lavova, „glavnog grada" zapadnoukrajinskih nacionalista, ubrzo nakon summita u Vilniusu pozvao je svoje zemljake da krenu u Kijev na protestne akcije, izjavivši da u slučaju odugovlačenja ili poraza zemlju očekuje novi „Golodomor". Zanimljivo je da se u istom duhu izjasnila i predstavnica State Departmenta Victoria Nuland. Ona je izjavila da Ukrajinu očekuju „glad i kaos" ako se ne prihvate zahtjevi oporbe (i SAD-a).

I sve to samo zbog suverene odluke ukrajinske vlade da odgodi (a ne da odbaci) Sporazum s Europskom unijom.

Ukrajinski nacionalisti, zaslijepljeni mržnjom, zaboravljaju da Lenjin, čiji su spomenik srušili, nije krivac za ukrajinski „Golodomor", jer je umro gotovo deset godina ranije. Pogotovo se ne može reći da je Lenjin upravljao zapadnom Ukrajinom, odakle potječu najaktivniji sudionici prosvjeda u Kijevu. Nakon raspada Ruskog carstva i kratkog sovjetsko-poljskog rata 1921. područje zapadne Ukrajine pripalo je Poljskoj, Rumunjskoj i drugim zemljama antisovjetskog „sanitarnog kordona" koji su u istočnoj Europi stvorile SAD i njihove saveznice nakon Ruske revolucije 1917. Stanovnici zapadne Ukrajine u sastavu tih država bili su izloženi etničkoj i vjerskoj diskriminaciji. Nije naodmet prisjetiti se da je i prije boljševičke revolucije taj dio ukrajinskog naroda pamtio rusku državu možda samo po pričama o drevnoj Kijevskoj Rusiji. Naime, kada je 1914. počeo Drugi svjetski rat teritorij zapadne Ukrajine pripadao je habsburškoj monarhiji Austro-Ugarskoj, a u srednjem vijeku poljsko-litvanskoj državi „Rzeczpospolita" i Mađarskoj.

Poljska danas podržava ideološke nasljednike zloglasne Organizacije ukrajinskih nacionalista (OUN) i simpatije prema ovoj gospodi na čudesan način kombinira s kultom predratnog poljskog diktatora Józefa Klemensa Piłsudskog koji je progonio njihove djedove. Ako se tome doda činjenica da su 1939.-1942. oružnici OUN-a i drugih ukrajinskih nacionalističkih organizacija u svojoj borbi protiv poljskih i sovjetskih trupa aktivno surađivali s Hitlerovcima, a 1944. kod Volinja izvršili pravi genocid nad stanovništvom poljske nacionalnosti, onda je pozicija Poljske u ovoj situaciji potpuno kontradiktorna.

Doduše, činjenice nikada nisu smetale ukrajinskim ili poljskim rusofobima da za sve svoje nevolje optužuju isključivo Rusiju.

Cijela sadašnja protestna akcija u velikoj mjeri temelji se na zamjeni teza. Prvo, taj sporazum, unatoč dojmu koji stvara većina ukrajinskih medija, ne predviđa krupnu financijsku pomoć Ukrajini od strane EU, ne daje ukrajinskim djelatnicima pravo bezviznog odlaska i boravka u EU i u ekonomskom smislu je povoljan samo za Europsku uniju (Ukrajina ukida carinske tarife za robu iz EU, a ako na snazi ostane ​​zona slobodne trgovine između Ukrajine i RF ta roba bi na isti način dospijevala i na rusko tržište). Drugo, odavno više ne postoji „zona procvata i demokracije" koju EU obećava Ukrajini. Suvremena Europska unija nema gotovo ništa zajedničko sa „starom dobrom Europom" u koju su hrlili ukrajinski disidenti iz sovjetskog doba.

Doživljaj Rusije kao povijesne „ukrajinofobske" sile temelji se na poluistinama i izbjegavanju nezgodnih tema, a upravo takav doživljaj stoji iza ovih prosvjeda. Da su Ukrajinci u SSSR-u bili izloženi diskriminaciji, teško da bi za vrijeme Brežnjeva činili polovicu Politbiroa i bili na vodećim položajima u vojsci i policiji, pa čak i u KGB-u, koji danas toliko proklinju, da i ne spominjemo činjenicu da su trojica sovjetskih generalnih tajnika po nacionalnosti bili Ukrajinci (Hruščov, Brežnjev i Černjenko), dok je samo jedan od njih bio Rus (Gorbačov). Teško da bi u tom slučaju Ukrajina u poslijeratnom razdoblju mogla postati samostalna članica UN-a sa svim atributima koji iz tog članstva proizlaze bez obzira na činjenicu da je bila u sastavu SSSR-a.

Više o situaciji u Ukrajini

I teško da bi tijekom cijele sovjetske povijesti Ukrajina dobivala solidne teritorijalne dodatke. Naime, još 1920-ih dobila je mnogobrojne teritorije s ruskim stanovništvom u Novorusiji (Istočna Ukrajina) i kozačke teritorije bivše Donske kozačke vojske (Priazovje). Zatim je 1940. dobila Bukovinu i Budžak, multietnička područja koja su oduzeta Rumunjskoj, 1945. je od Čehoslovačke dobila Zakarpatje, nastanjeno uglavnom Rusinima i Mađarima, da bi 1954. dobila i ruski Krim. Ne treba gubiti iz vida da se ukrajinska nacija ujedinila (prvi put u tisuću godina) tek 1939. nakon zaista ciničnog pakta Molotov-Ribbentrop, kada je Staljinovo vodstvo oduzelo Poljskoj nekoliko područja današnje zapadne Ukrajine, između ostalih i područje grada Lavova, a sve pod izgovorom „ponovnog ujedinjenja velikog ukrajinskog naroda u jednoj državi". Da je sovjetska vlast diskriminirala Ukrajince, ne bi ulagala ogromna materijalna sredstva u razvoj ukrajinske industrije i infrastrukture, kao ni u očuvanje i razvoj ukrajinske nacionalne kulture i jezika.

Očito je da povijesni mitovi i bajke o tome kako u Europi teku med i mlijeko, kao i zvjerska mržnja prema sovjetskoj prošlosti, nisu ništa drugo do licemjerni i destruktivni, ali vrlo zgodni instrumenti „revolucije" u rukama određenih oligarhijskih i političkih krugova koji se uopće ne vode nacionalnim idejama kada izvode ljude na novi „Euromajdan" [„Europski trg", kako oporba sada naziva kijevski Trg neovisnosti - prim. ur.]. Oni se nadaju da će svoj ​​politički ili financijski kapital moći registrirati u Europi. Njihova nada je svakako sablažnjiva, ali se može pokazati da je sve to samo neostvarivi san. Mogli su određenu pouku izvući iz slučaja s konfiskacijom krupnih privatnih depozita na Cipru (u državi koja je članica EU), kada je i ukrajinskim deponentima oduzet novac. Mogli su, ali je po svemu sudeći nisu izvukli.

Dmitrij Babič je politički komentator radija „Glas Rusije".