Prijateljstvo sa Zapadom nije garancija demokracije

Poistovjećivanje izbora vanjskopolitičkih prioriteta s izborom osnovnih društvenih vrijednosti temelji se na predodžbi da se diplomacija vodećih međunarodnih sila gradi na temelju ideoloških prioriteta. Mora se priznati da su tržište i demokracija na prvom mjestu u retorici predstavnika SAD-a i zemalja EU, dok ruski političari radije govore o stabilnosti, konzervativizmu međunarodnog prava i primatu nacionalnog suvereniteta u odnosu na vanjsku intervenciju. Međutim, retorika i nacionalni interes u praksi vrlo često nemaju dodirnih točaka.

Sklapanje „ugovora stoljeća" 1994. između Azerbajdžana i vodećih zapadnih naftnih kompanija, kao i sudjelovanje kaspijske republike u energetskim projektima poput naftovoda „Baku-Tbilisi-Ceyhan" koji podržava Zapad, nije pomoglo da ova zemlja postane etalon demokracije. Naprotiv, to je jedina bivša sovjetska republika u kojoj je vlast prešla s oca na sina. Osim toga, Azerbajdžan nikada nije bio član ODKB-a i ne planira se pridružiti Carinskoj uniji. O autoritarnom uređenju u Turkmenistanu mnogo puta su izvještavale međunarodne strukture za zaštitu ljudskih prava, uključujući i američke. Pa ipak, to ne smeta Europskoj uniji i SAD-u da aktivno razvijaju energetsko partnerstvo. Slično se ocjenjuje i Uzbekistan, gdje predsjednik Islam Karimov neprekidno vlada već 22 godine, ali to nije prepreka da se ova zemlja uvrsti među „dragocjene partnere NATO-a" u afganistanskoj operaciji. Usput, prošle godine je Uzbekistan obustavio svoje članstvo u ODKB-u, i ne namjerava, kao ni Azerbajdžan, pridružiti se Carinskoj uniji. Što se tiče Turkmenistana, on ima potpuno neutralan status, ali teško bi ga itko usporedio sa Švicarskom po razini demokracije.

Više o rusko-američkim odnosima

Gruzija je u zapadnim medijima dugo figurirala kao „svjetionik demokracije", ali je svijetla slika Mihaila Saakašvilija kao „vodećeg demokrata na teritoriju bivšeg SSSR-a" izblijedjela nakon skandaloznog rastjerivanja masovnih demonstracija u Tbilisiju 2007. i 2011. te objavljivanja materijala o nasilju u zatvorima. Valja istaknuti da Gruzija nema diplomatske odnose s Rusijom počevši od 2008. godine, a prije toga je Tbilisi godinama bio jedan od najproblematičnijih partnera Moskve.

S druge strane, mnoge postsovjetske republike izbjegavaju nedvosmisleno odlučivanje za zapadnu ili rusku orijentaciju. Nekome to polazi za rukom više (Kazahstan, Uzbekistan), a nekome manje (Armenija, Ukrajina), ali pitanja izbora osnovnih društvenih vrijednosti u tom kontekstu se potiskuju u drugi plan. Također valja istaknuti da razvoj kontakata s NATO-om ili Europskom unijom uopće ne jamči ni prijem dotične zemlje u spomenute strukture, ni izgradnju demokracije. Danas mnogi promatrači govore o „izgubljenom europskom snu Ukrajine". U stvarnosti, međutim, Sporazum o asocijaciji s EU ne omogućuje čak ni bezvizni režim, a da i ne govorimo o punopravnom članstvu u Europskoj uniji. Europa ima slične sporazume s nizom zemalja Sjeverne Afrike i Bliskog Istoka (Alžir, Egipat, Jordan, Tunis).

Više o situaciji u Ukrajini

Danas je i inače moderno živjeti u iščekivanju da će nekakav vanjski dobrotvor umjesto nas odraditi sav složeni posao. Čudna je to moda. Nažalost, lik darežljivog i pravičnog Centralnog komiteta Komunističke partije Sovjetskog Saveza mnogi postsovjetski lideri zamijenili su isto tako svijetlom predodžbom o apsolutno pozitivnoj ulozi Bruxellesa i Washingtona.

No, realni život nije takav. Teško da će složeni geopolitički procesi na prostoru bivšeg Sovjetskog Saveza postati razumljivi ako se jedna linijska progresivna shema iz arsenala „znanstvenog komunizma" zamijeniti drugom shemom iz arsenala „znanstvenog demokratizma" koji stvara umjetnu predstavu o ovisnosti nacionalnih interesa od izbora tobožnjih društvenih vrijednosti i prikazuje taj izbor gotovo kao egzistencijalno pitanje. Danas Euroazija uopće ne liči na nekadašnje „obližnje inozemstvo", kako su se u Rusiji početkom 1990-ih nazivale nekadašnje članice Varšavskog ugovora. Sada tu osim Rusije ima puno novih igrača, a interesi bivših saveznih republika sve više se razilaze. Tako su tri kavkaske republike različito postupile u pogledu izbora između europske i euroazijske integracije. Sam taj izbor daleko je složeniji od ponavljanja ove ili one retoričke sheme. Što ranije to shvate stručnjaci i praktičari, to će im lakše biti suzdržati se od pretjeranih očekivanja koja neizbježno donose i veliko razočaranje.

Autor je politolog, od svibnja 2010. do listopada 2013. zaposlen kao znanstveni suradnik Centra za strateška i međunarodna istraživanja u Washingtonu, SAD.