Izgraditi flotu nosača zrakoplova

Posljednjih godina postaje sve očitije da je jednako kao i avijacija uloga flote odlučujuća u suvremenim ratnim sukobima. S tim u vezi, odgovor na pitanje o klasi i tipovima bojnih brodova koji su danas potrebni u Ruskoj ratnoj mornarici ima principijelni značaj. Najvažnije od svih pitanja jest: jesu li Rusiji potrebni nosači zrakoplova? Jedan od najrasprostranjenijih tipova sukoba današnjice je takozvani asimetrični sukob, kada se regularna vojska sukobljava s neregularnim, naprimjer partizanskim ili ustaničkim formacijama. Njihova specifičnost sastoji se u tome što u sukobu između jake i slabe strane, slaba strana odstupa od „klasičnih“ pravila vođenja rata. Kod takvih ratnih aktivnosti koja postaju realnost 21. stoljeća, posebnu vrijednost ima nosač zrakoplova. Za razliku od podmornica, nosač zrakoplova može podržati iskrcavanje kontrolne grupe, oslobađanje talaca ili iskrcavanje desanta na obalu te može kontrolirati brodove jednako efikasno kao i palubna avijacija. Sposoban je obraniti brodove od upada pirata ili bombardiranja iz zraka.

I pored toga, aktualni program naoružanja Rusije za 2011.–2020. ne uključuje razvijanje i gradnju domaćeg nosača zrakoplova. Predlaže se da glavna udarna snaga umjesto nosača zrakoplova budu nuklearne podmornice s krstarećim raketama, koje se još nazivaju nuklearnim podvodnim raketnim krstaricama (APRK).

Program po kojem bi flota imala nosače zrakoplova ozbiljno je bio pod udarom „bura i oluja“, kako u sovjetsko, tako i u postsovjetsko vrijeme. Sovjetsko vodstvo je tijekom 1970-ih smatralo da nosač zrakoplova predstavlja oružje kapitalističke agresije, što ga čini stranim za sovjetsku ratnu pomorsku doktrinu. Umjesto toga, u SSSR-u je razvijan program izgradnje teških krstarica nosača zrakoplova. Takav hibrid krstarice i nosača zrakoplova, sam po sebi nesposoban i nepraktičan, iznjedrio je avijacijski program za izradu zrakoplova s vertikalnim (skraćenim) polijetanjem i slijetanjem. Uspješan model takvih zrakoplova uspjela je stvoriti samo jedna kompanija u svijetu — britanski British Aerospace, koji je napravio stroj Harrier. Projekt „vertikalnih“ zrakoplova u SSSR-u je doživio potpuni fijasko i bio je zaustavljen nakon što se 1991. zrakoplov Jak-41M za vrijeme testiranja srušio na palubu krstarice-nosača „Admiral Gorškov“ i izgorio.

Druga krajnost koncepcije nosača zrakoplova pokazala se 2008., kada je admiral Vladimir Masorin, tadašnji komandant RM, predložio da se u narednih 20 godina formira šest udarnih grupa nosača zrakopolova, što je trebalo izbaciti Rusiju na drugo mjesto u svijetu po snazi nadvodne flote. Da se Rusija ozbiljno latila takvog natjecanja, vojno-ekonomski kolaps bi zasigurno bio neizbježan.

Istine radi, valja napomenuti da u Rusiji ipak postoji jedan nosač zrakoplova — to je brod „Riga“, čija je kobilica 1982. položena u ukrajinskom brodogradilištu u Nikolajevu. „Riga“, odnosno „Leonid Brežnjev“, odnosno „Tbilisi“, a od jeseni 1990. „Admiral flote Sovjetskog Saveza Kuznjecov“. Međutim, može li se ovaj brod tretirati kao autentični suvremeni nosač zrakoplova? Teško. Prvo, on ima kotlovsko-turbinski pogon koji, za razliku od nuklearnog, bitno smanjuje obujam i razmjere upotrebe broda. Drugo, umjesto parnog katapulta, koji se koristi za polijetanje lovačkih aviona s palube, on ima poletnu rampu na pramcu. Prema podacima iz eksperimenata, samo katapult jamči sigurno polijetanje aviona u svim uvjetima i smanjuje ovisnost od poletne mase stroja.

Više o ruskoj vojsci

Kao glavni argument za protivnike nosača zrakoplova uzima se teza da nosač zrakoplova sam po sebi ne predstavlja oružje, zato što mu je potrebna zrakoplovna i brodska pratnja, a upravo to predstavlja glavni trošak. No, ovaj argument je zapravo najslabiji. Ne postoji suvremeni brod, čak ni nuklearna podvodna raketna krstarica, koji može biti „ usamljeni jahač" na bojnom polju. Ratna mornarica SSSR-a bila je podvodno usmjerena, ali je bila prisiljena razvijati i nadvodnu flotu, tako da je do 1991. u njezinom sastavu bilo više od 100 brodova 1. i 2. klase, što bi bilo više nego dovoljno za 15 udarnih grupa nosača zrakoplova. U Rusiji danas postoji oko 30 takvih brodova.

Ni na palubno zrakoplovstvo ne mora se dodatno trošiti. Ruski brodski zrakoplovi samo su modernizirane kopnene varijante. T-50 pete generacije proizvodit će se, dakle, i u kopnenoj, i u palubnoj varijanti. A to znači da je potrebno jednostavno preraspodijeliti narudžbe za nove zrakoplove: smanjiti narudžbe za kopnene varijante MiG-29, Su-35, T-50, i povećati broj narudžbi za brodske.

Uz takvu preraspodijelu resursa, „nadzemne“ snage Ratnog zrakoplovstva neće trpjeti, jer, za razliku od krstarećih raketa s nuklearne podvodne raketne krstarice (APRK), palubni zrakoplov može biti učinkovit s palube i sa zračne luke. A ako bude potrebno, palubni zrakoplovi će se prebazirati na obalne zračne luke i, nakon što prijeđu pod nadležnost Ratnog zrakoplovstva, postati frontovska avijacija. Trenutačno ruska flota bez nosača zrakoplova može nekako pružiti otpor somalijskim piratima, ali obraniti svoje turiste od nekog sljedećeg „arapskog proljeća“ — ne može.

Autor je pukovnik rezervnog sastava i vojni novinar, specijalist za astronautiku i strateško naoružanje.