Vratiti rusku nuklearnu moć na razinu iz vremena SSSR-a

Karikatura: Konstantin Mahler

Karikatura: Konstantin Mahler

Iako je uloga nuklearnog oružja za obranu i sigurnost Rusije propisan u Vojnoj doktrini, stječe se jak dojam da njegov značaj neminovno devalvira, a riječi su postale samo ritual. Međutim, nuklearno oružje idealno pristaje uz obrambeni, neagresorski smisao ruske vojske, i upravo strateške nuklearne snage bile su i ostaju jedino jamstvo sigurnosti Rusije.

Zbog nekog razloga mnogi zaboravljaju da nuklearno odvraćanje nije hipotetičko suprotstavljanje nekoj zemlji, već konkretan način za izbjegavanje rata. Nikome tko je pri zdravoj pameti neće pasti na pamet provocirati ili diskriminirati državu koja može uzvratiti na način koji bi za agresora značio sigurni prestanak postojanja. Nije slučajno to što SAD sustavno minimizira nuklearni potencijal Rusije (usput i svoj​​, radi privida poštenog partnerstva), olakšavajući prvi nuklearni udar.

Sistemski smisao vojnih snaga Rusije i SAD-a dijametralno je suprotan, pa su im i potrebe drugačije.

Općenito gledano, trenutno u vojnoj organizaciji Rusija uzima SAD za obrazac. To su pokušaji stvaranja cyber zapovijedanja, bespilotne avijacije, kupovina stranih brodova i tako dalje. Ipak, pokušaj da se igra po američkim pravilima na njihovom terenu unaprijed je osuđen na neuspjeh. Prvo, imamo različiti ekonomski i znanstveno-tehnološki potencijal. Drugo, sistemski smisao naših vojnih snaga je dijametralno suprotan.

Američka vojska neprestano vodi realna borbena djelovanja po cijelom svijetu, za što su joj potrebni suvremeni sustavi konvencionalnog oružja, u koje se ubrajaju i jurišni avioni, udarne bespilotne letjelice i cyber sustavi. Ruske oružane snage nemaju životnu potrebu za takvim oružjem. Naravno, nano-oklop ne bi smetao ruskom vojniku, ali 500 nuklearnih balističkih raketa srednjeg dometa Pionir" mogu ga izbaviti od potrebe da ga se uopće šalje u boj.

Zasada vidimo planove prenaoružanja do 2020., koji su usvojeni za vrijeme predsjednika Medvedeva. Naprimer, za obnavljanje Ratne mornarice predviđa se izdvajanje 4,5 trilijuna rubalja (oko 138 milijardi dolara). Za taj iznos moguće je u potpunosti obnoviti proizvodnju balističkih raketa srednjeg dometa Pionir" s dosegom pet do šest tisuća kilometara i proizvesti ih u tolikom broju da se osigura učinkovito regionalno odvraćanje u cijelom spektru mogućih vanjskih kontinentalnih prijetnji za Rusiju - od NATO-a do Japana.

Kupovina Mistrala" motivira se time što će oni Japanu dati do znanja da njegove pretenzije na Kurile ne mogu izlaziti iz okvira diplomatske aktivnosti. Naravno da desantni nosač helikoptera najsuvremenijeg projekta može zaplašiti potencijalnog agresora, ali ne toliko kao rakete srednjeg dometa. Dovoljno je izjaviti da će neprijateljska djelovanja odmah za sobom povući udar iz dubine nacionalnog teritorija po unaprijed zakazanom najmanje naseljenom području agresora. Hoće li neprijatelj željeti u praksi provjeriti učinkovitost svoje proturaketne obrane, bez evakuacije stanovništva s područja-mete?

Strateške nuklearne snage bile su i ostaju jedino jamstvo sigurnosti naše zemlje.

Takva čvrsta pozicija za početak bi izazvala planetarni skandal i antirusku histeriju, ali njen Daleki istok bio bi sigurnije i pouzdanije obranjen raketama nego cijelom Tihooceanske flotom. One pružaju ista takva jamstva sigurnosti na svim pravcima - južnom, zapadnom i sjevernom.

Osim toga, dio spomenutih trilijuna rubalja bilo bi razumno potrošiti u Ukrajini za ponovno uspostavljanje proizvodnje teške interkontinentalne balističke rakete tipa R-36M2 Vojvoda" (na Zapadu je zovu Sotona"). Odnosno, dati vodstvu Ukrajine toliko povoljnu ponudu za desetine tisuća radnika, da to bude nešto što ne može odbiti. Takav superprojekt povisio bi kooperaciju naših zemalja do najviše razine, a posla bi bilo i za domaće stručnjake za raketne sustave.

Ipak, vodstvo Rusije nema u planu kvalitetno obnavljanje strateških nuklearnih snaga. Ne samo zbog sustava međunarodnih sporazuma, nego evidentno i zbog toga što se od raketno-nuklearnog naoružanja ne predviđa devizna dobit od izvoza.

Lovci-presretači pete generacije trebali bi zagospodariti zrakom, ali pritom nije definirano nad čijim teritorijem. Zapravo, nijedan sovjetski mlazni lovački zrakoplov nije vodio borbu za obranu zračnog prostora SSSR-a. Isto se odnosi i na tenkove, brodove i topove, ako im se ne računa sudjelovanje u lokalnim sukobima u inozemstvu. Čitave generacije borbene tehnike ratovale su samo u režimu vježbe i obuke.

Što sprječava svijet od ulaska u veliki rat?
Nuklearno ograničavanje nije apsolutna garancija da neće doći do rata. Međutim, ono i dalje nastavlja čuvati svijet od ratova između velesila. Hoće li se uloga nuklearnog faktora sačuvati i u najnovijoj povijesti? Upravo neobranjivost od udara u kombinaciji s ogromnom razornom snagom čini raketno-nuklearne snage „apsolutnim oružjem“. Ipak, danas se efikasnost nuklearnog uzdržavanja često dovodi u sumnju.

Realnu stabilnost i mir za SSSR osiguravale su Strateške nuklearne snage. Rusija ne bi trebala odbacivati iskustvo sovjetskih prethodnika i smanjivati potencijal najsavršenijeg obrambenog sredstva. Iako su nuklearne snage u postsovjetskom razdoblju pretrpjele nemalu štetu, one se još uvijek mogu usporediti s razinom na kojoj su nekad bile.

Ako se optimizira obrambeni rad na temelju pojačavanja uloge nuklearnog čimbenika u osiguravanju globalnog i regionalnog odvraćanja potencijalne agresije protiv Rusije, teško da će biti potrebni troškovi od 20 trilijuna za tenkove i lovačke avione. A ako taj novac u državnoj blagajni postoji, ili će ga tek biti, onda se one optimizacijom vojne organizacije RF na bazi prioriteta nuklearnog naoružanja mogu djelomično preorijentirati za socijalne potrebe. Sve je to moguće, ako Rusija precizno napravi izbor na temelju svojih prirodno-povijesnih prednosti.

I konvencionalne oružane snage su naravno potrebne, ali po sekundarnom principu. Ruski nuklearni faktor uvijek je čuvao globalni mir, tako da ako bi se ponovo vratila njegova moć, stabilna budućnost bila bi osigurana.

Sergej Brezkun je profesor moskovske Akademije vojnih znanosti.