Jesu li se Saudijska Arabija i Turska ozbiljno naljutile na SAD?

Saudijska Arabija sebe smatra predvodnikom sunitskog islamskog svijeta. Ta zemlja je od 2011.,  tj. od početka „arapskog proljeća", pružala podršku sunitskim pokretima koji su u mnogim zemljama došli na vlast. Od početka sukoba u Siriji Rijad je otvoreno podržavao naoružanu sunitsku opoziciju.Što se tiče odnosa prema šiitskom Iranu, Saudijska Arabija, kao i druge zaljevske monarhije ujedinjene u Savjet za suradnju arapskih zemalja Perzijskog zaljeva (SSAZPZ), vidi opasnost u Iranu još od vremena Iranske revolucije 1979.Dio turskog rukovodstva koji propovijeda ideologiju „neoosmanizma" ne zaboravlja da je Sirija 400 godina bila dio Osmanskog carstva.

Što se tiče politike prema Iranu, Turska se s njime nadmeće za vodeću ulogu u regiji, tako da slabljenje Irana, sirijskog saveznika, svakako odgovara vanjskim interesima Turske.Značajnu ulogu u politici Saudijske Arabije i Turske prema Iranu igra i faktor sunitsko-šiitskog sukoba, koji se pojačao od početka sirijskih sukoba.Odnos Saudijske Arabije i Turske prema Siriji i Iranu u velikoj mjeri se poklopio sa strategijom SAD-a, njihovih saveznika iz NATO-a i Izraela. Upravo bi uklanjanje Assadova režima, saveznički nastrojenog prema Iranu, omogućilo da se izvede konačan udarac po iranskim nuklearnim objektima, uguši libanonski šiitski pokret „Hezbollah" koji podržava Siriju, i umanji iranski utjecaj u Iraku.Planirani američki vojni napad na Siriju imao je cilj razbiti sirijsku vojsku, izazvati pad Assada i dovesti na vlast sunitsku opoziciju, prema očekivanjima njezinih pripadnika, kao i Saudijske Arabije i Turske koje ih podržavaju. Saudijska Arabija i neke članice SSAZPZ-a bile su čak spremne i pokriti troškove američkog napada na Siriju.

Odustajanje SAD-a od vojne intervencije u Siriji poremetilo je te planove. Usporedno s tim došlo je i do izvjesnog smekšavanja odnosa SAD-a prema Iranu nakon izbora novog iranskog predsjednika Hasana Ruhanija i njegovih izjava da je spreman surađivati ​​sa Zapadom u vezi s iranskim nuklearnim programom.Promjene u američkoj politici prema Siriji i Iranu izazvale su razočaranje i nezadovoljstvo prije svega u vrhu Saudijske Arabije, ali i Turske. Očigledan demarš Saudijske Arabije jest odbijanje prijedloga da postane privremena članica Vijeća sigurnosti UN-a.Mnogi mediji su prenijeli navode načelnika obavještajnih službi Saudijske Arabije Bandara bin Sultana da bi ta zemlja mogla preispitati i ograničiti svoju suradnju s SAD-om u pogledu nabave naoružanja i isporuke energenata, i u nešto manjoj mjeri uskladiti s SAD-om svoju politiku prema Siriji.Što se tiče Turske, planirana nabavka suvremenih sustava protuzračne obrane dugog dometa od Kine za određeni broj stručnjaka također predstavlja svojevrstan demarš s njezine strane.Ipak, rano je govoriti o značajnijim promjenama. Do sličnih zahlađenja u savezničkim odnosima dolazilo je i ranije. Za vrijeme arapsko-izraelskog rata 1973. Saudijska Arabija je koristila naftu kao oružje time što je znatno smanjila opskrbu zapadnih zemalja energentima. Turska je, na primjer, ograničila suradnju s NATO-om u vrijeme zaoštravanja grčko-turskih odnosa zbog ciparskog problema.

Više o sukobu u Siriji

S druge strane, obje zemlje su u političkom i vojnom smislu povezane s SAD-om i Zapadom, i u velikoj mjeri i dalje ovise od njih. SAD su jamac sigurnosti za Saudijsku Arabiju i za ostale članice SSAZPZ-a. U Bahreinu se nalazi baza 5. američke flote. Mnogi predstavnici privredne, političke i financijsko-ekonomske elite, uključujući i članove vladajućih dinastija članica SSAZPZ-a, poslovno su vezani za SAD i Zapad.Polazeći od toga, teško je zamisliti da bi Saudijska Arabija mogla voditi potpuno neovisnu politiku u regiji, ili čak usmjerenu protiv američkih interesa. Kad je riječ o zbližavanju Turske i Kine, ono je moguće, ali će se najvjerojatnije zadržati na ekonomskim okvirima. Za neku ozbiljniju suradnju Turska i Kina gotovo da i nemaju zajedničke strateške ciljeve, a vanjskopolitički prioriteti su im previše različiti.Prema tome, određene promjene u američkim odnosima prema Iranu i Siriji, kao i negodovanje Rijada i Ankare oko toga, ne znače i da je došlo do potpune promjene politike i strateških ciljeva SAD-a na Bliskom i na Srednjem istoku.

Boris Dolgov je politolog i viši znanstveni suradnik Instituta za orijentalne studije Ruske akademije znanosti.

Ruski tekst na sajtu Gazeta.ru.