Južni Slaveni, ujedinite se!

Od svih identiteta koje baštini hrvatsko društvo - europskog, srednjoeuropskog, mediteranskog, katoličkog, balkanskog (kod potonjeg već ulazimo u zonu iracionalnog poricanja; tipično balkanski), najmanje se značaja posvećuje slavenskom kodu Hrvata.

Razlog je dobro poznat; na poslijeratnoj fobiji od „nove Jugoslavije“, Srba kao takvih i nacionalistima neugodne činjenice da govorimo istim policentričnim jezikom, mnogi su mediokriteti u Hrvatskoj napravili karijere, ali i mitologeme koje služe samoodržanju tih mediokriteta na elitnim položajima - pogotovo u vrijeme kriza.

Za to vrijeme, u nacionalističkim krugovima srpskog društva sve grmi od slavenstva. Samo što tamošnji šoveni, inače puni opravdanja za ratne zločine koji su u ime srpstva počinjeni u drugim sredinama bivše Jugoslavije, svoje „slavenstvo“ otkrivaju u mističnim vezama s dalekom Rusijom. Zatim njihovi sljedbenici, često upitnog obrazovanja, plaču od ganuća na Katjušu, odvaljuju na Putina, tuku se o prsa junačkom istorijom srpsko-ruskog savezništva i padaju u afan od veličanstvene bratske kulture - mada je pitanje koliko bi konzumenata takvog „panslavističkog“ patosa znalo nabrojati barem pet ruskih književnih klasika, a kamoli da ih je pročitalo.

Koliko u svim tim fiksacijama stvarno ima kulture, najbolje ilustrira sljedeća zanimljivost: ni pomalo rusofobni Zagreb, a ni „rusofilni“ Beograd, nisu za ovih 20 i nešto godina samostalnosti uspjeli u Moskvi otvoriti centar koji bi promicao, je li, kulturu tih novonastalih društava u najvećoj slavenskoj zemlji.

Doduše, i jedni i drugi nedavno su se tome dosjetili; na prošlotjednoj sjednici saborskog Odbora za vanjsku politiku najavljeno je otvaranje nekovrsne „hrvatske kuće“ ili zaklade u Moskvi, programa na tragu njemačkog instituta Goethea ili španjolskog Cervantesa - naravno, financijski neusporedivo skromnijeg. Hrvatska vlada u ovom trenutku ne smije ni pomisliti da u budžetu potraži sredstva za unajmljivanje prostora.

Na drugoj strani, beogradske Večernje novosti u ožujku su izvijestile da je Slavka Drašković, direktorica Kancelarije za saradnju s dijasporom i Srbima u regionu, u Moskvi razgovarala s iseljenicima o otvaranju Srpskog kulturnog i privrednog centra. I to je, zasad, manje-više to.

Sa Balkana se kroz povijest nije mnogo iseljavalo u Rusiju. Prema dostupnim podacima, na njenom teritoriju živi možda i manje od pet tisuća pripadnika južnoslavenskih etnosa. Na Sveruskom popisu iz 2010. godine Hrvata je zabilježeno svega tristotinjak. Usprkos tome, za kulture „malih, egzotičnih, južnih bratskih naroda“ u Rusiji je primjetno zanimanje koje itekako nadilazi navedene proporcije .

Kod starijih generacija ta je simpatija vezana uz legendaran imidž koji je socijalistička Jugoslavija imala u vremenima SSSR-a. Postsovjetske generacije svoju predodžbu mahom temelje na „magičnom realizmu“ filmova Emira Kusturice (on u Rusiji ima status jednog od najvećih živućih redatelja) te glazbi Gorana Bregovića - opet iz istih fimova.

Pojedinačno, postjugoslavenske zemlje u Rusiji nisu osobito prepoznatljive, iako se posljednjih godina proširio glas o ljepotama, ugodnoj klimi i stilu života u Hrvatskoj i Crnoj Gori. Faktografsko je znanje oskudno, ali prirodna bliskost slavenskih naroda stvara iznimne predispozicije za kulturnu razmjenu. Dokaz tome je i podatak da je samo u Moskvi posljednjih godina niknulo nekoliko škola stranih jezika koje se baziraju na južnoj slavistici.

Stvarnost sadašnjih balkanskih državica međutim je takva, da pojedinačno nemaju ni sredstava, ni vizije da njihove kulture budu organizirano predstavljene u središtu jedne od najvećih europskih i svjetskih civilizacija. I što ćemo sad?

Konstruktivno i plemenito rješenje naizgled se nudi na pladnju: „regionalni pristup“, kako je to danas popularno reći. No ne bi li onim mediokritetima na strateškim položajima presumnjivo zvučala ideja o pokretanju zajedničkog centra za kulturu Južnih Slavena? Nekog žovijalnog „Andrić instituta“, recimo,  čije bi financiranje države sudionice podijelile te tako omogućile svojim kulturama novu, prepoznatljivu platformu za promociju i život na velikoj sceni?

Problem je što konstruktivne ideje na Balkanu prečesto bivaju proglašene utopijskima i distopijskima istovremeno. Zato u vibrantnoj metropoli poput Moskve ne postoji jedan takav klub u kojem bi znatiželjnik, recimo, mogao čuti glazbu slavenskog juga koju ne potpisuju „ovlašteni predstavnici“ Brega & Kusta. Ne samo romsku, nego i makedonsku, međimursku - ne samo narodnu, nego i suvremenu: jazz, dub, hip hop... Prostor u kojem bi poklonik sedme umjetnosti mogao upoznati fascinantnu ostavštinu beogradskog Crnog talasa, ili Zagrebačke škole animiranog filma. Gdje bi bio pozvan degustirati tradicionalne kuhinje Balkana, prisustvovati razgovoru s nekim od najprevođenijih književnika, pogledati monodramu, foto izložbu ili performans...

Mesić o raspadu Jugoslavije: Narodi nisu krivi Stjepan Mesić, koji je deset godina proveo na dužnosti prvog čovjeka države, iznio je svoja razmišljanja o izvorima i uzrocima raspada SFRJ-a, o gorkim poukama ratnog razdoblja i budućnosti naroda Balkanskog poluotoka.

Živeći u Moskvi, primijetio sam da mnogi Rusi pomalo maštaju o životu u Hrvatskoj. Zašto ne može postojati ustanova u kojoj bi se takav čovjek mogao upoznati i družiti s govornicima hrvatskog jezika, pronaći zanimljive knjige - prevedene ili u originalu, posuditi filmski klasik s titlovima? Veze koje se na taj način stvaraju imaju supstancu, i traju duže od dvije ili tri turističke sezone.

Kad treba izvršiti diktat EU-a, ovdašnjim političkim liderima puna su usta progresa i regionalne suradnje. Ali kad valja samoinicijativno sa susjedima otvarati zajednički prostor na plodnome tlu, na scenu stupaju parazitske elite s početka teksta: manipulatori koji su do jučer podgrijavali granični sukob sa Slovenijom, danas rastu na krizi s ćirilicom u Vukovaru, a za neke buduće izbore smisao svog dobro uhljebljenog postojanja mogli bi - zašto ne - opravdavati i borbom protiv stvaranja „nove Jugoslavije“ u nekom „Andrić-institutu“ u Moskvi...