Opasnosti i zamke ruske ksenofobije

Izvor: Nijaz Karim

Izvor: Nijaz Karim

Nemiri u moskovskoj četvrti Zapadno Birjuljovo još jednom su aktualizirali pitanje međuetničkih odnosa u modernoj Rusiji i privukli pažnju svjetske javnosti. Rasprave o uzrocima i posljedicama već govore dovoljno o nedostatku razumijevanja ruskog nacionalnog pitanja.

Odjednom se u samom fokusu našao sukob „starosjedilaca" i došljaka. Ovdje se eksplicitno naglašava odgovornost etničkog kolektiva za zločin ili prijestup koji je počinila jedna osoba. Danas se riječ „dijaspora" čuje posvuda. Sve češće se o migraciji govori u sklopu drugih unutarnjih i vanjskih ruskih političkih pitanja. Takve ocjene nisu samo krive nego vode i krivoj politici i krivim odlukama.

Često dijaspora ima nekoliko javnih organizacija koje se međusobno natječu za prevlast. Ali ni one nisu odgovorne za zločine nekih građana (koji dapače mogu imati različite pasoše ili državljanstva). Bilo bi izuzetno opasno zamijeniti princip individualne krivnje s principom kolektivne krivnje.

Ova ili ona etnička grupa uglavnom se predstavlja kao jedna jedina monolitna struktura, kao nekakva država unutar druge države. No takav pristup nema nikakve veze s realnošću. Objašnjenje je u stvarnoj prirodi takve „zajednice". Oni Azerbejdžanci koji su sada po lupom javnosti zbog pobuna u Birjuljovu, u najboljem slučaju mogu biti građani bar triju država (Azerbejdžana, Rusije ili Gruzije, iz pokrajine Kvemo Kartli) i predstavnici su dvije različite grupe muslimana (Sunija i Šijita). Kad se radi o dagestanskim Azerbejdžancima, koji predstavljaju šestu najveću grupu na Sjevernom Kavkazu, oni se mogu smatrati više "starosjediocima" Moskve od mnogih stanovnika druge ili treće generacije koji uzvikuju slogane "Rusija Rusima, Moskva moskovljanima".  

Isto vrijedi i za neke Armence iz područja Dona, Kubana i Stavropolja, čiji su preci naselili tu regiju u 18. stoljeću. Usput, mnogi od njih ne govore uopće armenski i ruski im je materinji jezik jednako kao što je materinji stanovnicima Moskve, Sankt-Peterburga i Novosibirska.

Bilo kakav pokušaj postavljanja vizne barijere doseljenicima iz Južnog Kavkaza i Centralne Azije na kraju zaustavio bi stvaranje Euroazijske unije i integracijskih procesa, kao i vojno-političke projekte (CSTO) te dao maha antiruskim snagama u ovim zemljama.

Predstavnici ovih „dijaspora" imaju i različit socijalni status. Ruski biznismeni Vagit Alekperov, Ališer Usmanov ili Ruben Vardanjan ne mogu se uspoređivati s trgovcima na tržnicama ili u dućanima, a ni s malim poduzetnicima. Pomalo je apsurdno i misliti da postoje predstavnici raznih dijaspora u javnim organizacijama koje predstavljaju Azerbejdžance, Gruzijce ili Uzbeke. Mnogi ozloglašeni pojedinci pripadaju ovim grupama ali nema nikakvih zakonskih, institucionalnih ili političkih mehanizama, pa ni potrebnih financijskih sredstava, koji bi kontrolirali predstavnike „njihovih" grupa. 

Često dijaspora ima nekoliko javnih organizacija koje se međusobno natječu za prevlast. Ali ni one nisu odgovorne za zločine nekih građana (koji dapače mogu imati različite pasoše ili državljanstva). Bilo bi izuzetno opasno zamijeniti princip individualne krivnje s principom kolektivne krivnje. To bi izazvalo mobilizaciju nacionalista po „obrambenom ključu" i pokazalo nemogućnost države da regulira pitanja koja su u njezinoj nadležnosti (danas je to borba protiv kriminala i korupcije).

Da ne tražimo neprijatelje
Sociolozi Fonda „Javno mišljenje“ (FOM) objavili su rezultate ankete na temu međunarodnih odnosa u Rusiji. Što građani Rusije misle o „došljacima“? Koga „ne mogu smisliti“ i tko je „na lošem glasu“? 

Za razliku od SAD-a ili EU (Francuske npr., gdje svjedočimo jakom nacional-populističkom sentimentu već duži niz godina), u našoj zemlji vanjske i unutarnje migracije igraju presudnu ulogu. To se odnosi na kretanje predstavnika različitih etničkih grupa, religija i regija s različitim povijesnim iskustvom pridruživanja Rusiji (ponekad uz vrlo visoku cijenu) ali koji su sad stanovnici jedne te iste zemlje. No najveći je problem to što su stanovnici Moskve i drugih velikih ruskih gradova potpuno neosjetljivi na temeljne razlike među Čečenima i Dagestancima, vlasnicima putovnica Ruske Federacije i Azerbejdžana, ili onih koji imaju putovnice Uzbekistana, a koji su došli u zemlju zbog kratkoročnog zaposlenja. Ako i dalje budu ovako razmišljali, moglo bi doći do jakog antiruskog raspoloženja na Sjevernom Kavkazu i u regiji rijeke Volge, pa i do separatističkih planova. To bi de facto a možda i de jure moglo dovesti do apartheida, što bi ukinulo državni suverenitet. 

„Nacionalno pitanje je samo odraz složenih sustavnih problema“
Profesor Više škole za ekonomiju, politolog i stručnjak za etničke probleme Emil Pain o sukobu na nacionalnoj osnovi u Rusiji.

Bilo kakav pokušaj postavljanja vizne barijere doseljenicima iz Južnog Kavkaza i Centralne Azije na kraju zaustavio bi stvaranje Euroazijske unije i integracijskih procesa, kao i vojno-političke projekte (CSTO) te dao maha antiruskim snagama u ovim zemljama. Ne smijemo zaboraviti da i danas mnogi Rusi žive u ovim zemljama (u Kazahstanu živi više od 3,000,000 Rusa, u Uzbekistanu više od 1,000,000 a Azerbejdžanu oko 120,000). Zbog svega ovoga, svi ti ljudi mogli bi postati taoci u borbi za čistu krv. Istovremeno, geopolitičke prijetnje poput „izvoza Afganistana" neće biti zaustavljene uvođenjem viznog režima. 

Ako se rastućoj ksenofobiji u Rusiji ne suprotstavi nacionalnom političkom strategijom koja bi obuhvatila regulaciju dvije različite vrste migracija - unutarnju i vanjsku, te širila naobrazbu pa čak i zagovorala jedinstveni ruski politički identitet uz integracijske procese na raznim razinama, zemlji će biti nanesena velika šteta, i na planu unutarnje i na planu vanjske politike.     

Autor je gostujući znanstveni suradnik Centra za strateške i međunarodne studije, Washington, SAD.