Kako biti „izuzetan" u multipolarnom svijetu?

Izvor: Aleksej Iorš

Izvor: Aleksej Iorš

Osjećaj vlastite „izuzetnosti" kao jedan od glavnih stupova američke ideologije i jedna od glavnih tradicija američke vanjske politike krajnje teško se uklapa u ideju multipolarnosti. Moglo bi se čak reći da je „izuzetnost" možda i najvažniji razlog što je Americi tako teško prihvatiti realnost multipolarnog svijeta.

Je li osjećaj vlastite izvrsnosti" najvažniji razlog što je Americi tako teško prihvatiti realnost multipolarnog svijeta i odustati od svoje privrženosti ulozi lidera kao paradigme američke vanjske politike i uopće filozofije sudjelovanja SAD-a u međunarodnim odnosima?

Nije slučajnost što Amerika nema iskustvo sudjelovanja u međunarodnom poretku kao ravnopravan čimbenik, kao jedan od centara višepolarnog svijeta. Tu fazu je ona preskočila.

Izvrsnost" pretpostavlja da je SAD na svom teritoriju stvorio najbolji, najnapredniji, najprogresivniji i najljudskiji (human friendly") socijalno-politički sustav, tj. najbolji system of governance". Taj je sustav, naravno, orijentiran na zaštitu ljudskih i građanskih sloboda, u čijem središtu su individua i njezina sloboda, njezina prava i njeni interesi. Povijesno gledano, u 18. i početkom 19. stoljeća to je zaista bilo tako. Zbog toga je izuzetnost" postala ideološki temelj izolacionističke politike SAD-a, koju su provodili sve do sredine 20. stoljeća. Nije ni postojao bolji način za održanje jedinstvenog američkog sustava i način života u uvjetima kada su svijetom gospodarile europske imperije koje su ideološki bile suprotstavljene Sjedinjenim Američkim Državama.

Zatim, kada je SAD prešao na internacionalističku vanjsku politiku izuzetnost" je postala ideološki temelj njihove privrženosti ulozi lidera. Nije slučajnost što Amerika nema iskustvo sudjelovanja u međunarodnom poretku kao ravnopravan čimbenik, kao jedan od centara multipolarnog svijeta. Tu fazu je ona preskočila. U 18. i 19. stoljeću, i u prvoj polovici 20. stoljeća, SAD nisu sudjelovale u tuđem" međunarodnom poretku, a zatim su u drugoj polovici 20. st. odmah krenule sa stvaranjem vlastitog američkog međunarodnog poretka i nastavile u tom pravcu početkom 21. stoljeća.

Izuzetnost Rusije, Kine, Japana i Indije sastoji se - prema njihovom vlastitom shvaćanju - u njihovoj kulturnoj jedinstvenosti, u tome što su te zemlje drugačije od ostalih, a ne što su najbolje i najnaprednije.

Glavni razlog takvog povijesnog tijeka opet je bila izuzetnost". Ta izuzetnost" ne ostavlja mogućnost za ravnopravan dijalog, ne dopušta da SAD postane jedan od centara moći i ne dozvoljava ravnopravno sudjelovanje SAD-a u sustavu donošenja odluka, određivanja prioriteta i stvaranja multilateralnog, a ne američkog međunarodnog poretka. Jer, zaboga, tko će igrati ulogu lidera ako ne zemlja s najboljim sustavom na svijetu i najnaprednijim načinom života, zemlja koja je pionir u širenju univerzalnih vrijednosti?

Izuzetnost" je razlog što SAD može funcionirati ili kao predvodnik u nekom međunarodnom procesu, ili u njemu uopće ne sudjelovati. Treća varijanta, da bude ravnopravni sudionik, nije moguća.

U sadašnjim uvjetima izuzetnost" potiče SAD da provodi ideološku vanjsku politiku orijentiranu na širenje demokracije i podjelu svih zemalja svijeta na demokratske i nedemokratske, s tim što ove druge u vanjskoj politici SAD-a uvijek igraju lošiju ulogu i zauzimaju niže mjesto.

Problem je, međutim, u tome što je multipolarnost nespojiva s inzistiranjem na ulozi lidera i ideologizacijom vanjske politike. SAD nisu u stanju učinkovito realizirati svoje važne interese bez pomoći i (utoliko prije) nasuprot mišljenju Rusije, Kine, Indije i drugih zemalja. U takvim okolnostima je potpuno kontraproduktivna uloga lidera kao jedina prihvatljiva forma vanjskopolitičkog sudjelovanja i jedina alternativa izolacionizmu, kao što je kontraproduktivno i ideološko mesijanstvo.

Opasnosti od američke ideje „izuzetnosti“
Jedan segment nedavnog autorskog članka ruskog predsjednika Vladimira Putina u New York Timesu izazvao je pravu buru u intelektualnim krugovima. Radi se o zaključku pisma gdje se on posebno osvrnuo na američki stav o vlastitoj „izuzetnosti": „Vrlo je opasno poticati ljude da sebe doživljavaju kao izuzetne, bez obzira čime je to motivirano. Postoje velike i male zemlje, bogate i siromašne, one s dugom demokratskom tradicijom i one u kojima je demokracija tek na začetku. I njihove politike su različite. Svi se mi razlikujemo, ali kada od Boga tražimo blagoslov, ne smijemo zaboraviti da nas je sve stvorio jednakim."

Sve su to uzroci duboke krize američkih vanjskopolitičkih shvaćanja i važni razlozi zbog kojih SAD ima problema u odnosima s nezapadnim" centrima moći u svijetu kao što su Rusija i Kina. A glavni razlog je opet izuzetnost". Sve dok izuzetnost " bude temelj američke vanjskopolitičke filozofije, neće biti kraja problemima u odnosima SAD-a s drugim svjetskim centrima moći koji ne priznaju ni vodeću ulogu Amerike, ni univerzalnost njezinih vrijednosti.

Problem je u tome što SAD, bar zasada, nije u stanju odbaciti koncepciju izuzetnosti". Izuzetnost" je toliko bitna za identitet Amerike i Amerikanaca, za njihov identifikacijski i kulturni kod, da bi odbacivanje te koncepcije značilo nestanak same Amerike.

Što se tiče izuzetnosti" drugih zemalja, ona se bitno razlikuje od američke izuzetnosti" koja ima vrlo izražen ideološki znak i zauzima centralno mjesto u američkoj ideologiji. Izuzetnost Rusije, Kine, Japana i Indije sastoji se - prema njihovom vlastitom shvaćanju - u njihovoj kulturnoj jedinstvenosti, u tome što su te zemlje drugačije od ostalih, a ne što su najbolje i najnaprednije.

Takva izuzetnost u svakoj zemlji izaziva suzdržavanje od pokušaja da svoj ​​model razvoja nameće drugima, i samo naglašava njezinu jedinstvenost. Međutim, izuzetnost" SAD-a neodvojiva je od univerzalizma kao drugog stupa njihove ideologije, u skladu s kojim je Amerika nositelj američkih, ali i univerzalnih vrijednosti, pionir u stvaranju najboljeg, univerzalnog sustava koji odgovara svim ostalim zemljama.

Drugim riječima, izvrsnost svih ostalih centara moći odlično se uklapa u sadašnju multipolarnost svijeta. Nitko osim Amerike ne pretendira na titulu najbolje i najnaprednije zemlje svijeta.

Dmitrij Suslov je zamjenik ravnatelja Centra za multidisciplinarne europske i međunarodne studije Nacionalnog istraživačkog sveučilišta „Visoka škola ekonomije" u Moskvi.

Originalni tekst na Russia Direct