Abhazija: 20 godina neovisnosti pod patronatom Rusije

Izvor: Nijaz Karim

Izvor: Nijaz Karim

Krajem rujna u Abhaziji je obilježena 20-godišnjica pobjede u oružanom sukobu s Gruzijom. Bivša autonomna pokrajina Gruzijske SSR počela je 1993. realizirati vlastiti nacionalno-državotvorni projekt izvan okvira nezavisne Gruzije. No, ovime nisu otklonjene sve poteškoće koje Abhazija ima, pa se u rusko-abhaskim odnosima i dalje javljaju određene proturječnosti i problematičnosti.

Mnogo je toga Abhazija uspjela postići u ovih dvadeset godina. Prvo, dobila je međunarodno priznanje. Ono jest ograničeno, ali i to je veliki uspjeh. Drugo, republika se polako, ali sigurno oporavlja od oružanog sukoba. Njezin politički izbor omogućuju ruski vojnici i graničari, kao i financijska podrška Rusije. No, treba istaknuti da političke prilike u Abhaziji imaju nekoliko odrednica koje najčešće nisu u centru pažnje.

Abhaski biznis ne može biti konkurencija ruskom kapitalu, a političari djelomično priznane republike, za razliku od svojih kolega iz Južne Osetije, ne vide svoju budućnost u ujedinjenju s moćnim susjedom.

Prije svega, za djelomično priznanu republiku gruzijski faktor više nije odlučujući. Sada je u prvom planu utjecaj Rusije sa svim njegovim pogodnostima, troškovima i proturječnostima. Ruski vojni patronat omogućava Abhaziji da ne razmišlja o neposrednoj vojnoj opasnosti od strane Gruzije. S druge strane, Moskva se ne vodi apstraktnim pobudama, nego logikom svojih nacionalnih interesa.

To je nedvosmisleno stavio na znanje voditelj ureda predsjednika RF Sergej Ivanov u nedavnom intervjuu za izdanje Gazeta.Ru: „Nije tajna da trošimo milijarde na podršku Abhazije i Južne Osetije. To je novac iz našeg poreza pa za svaku rublju hoćemo znati kako i zašto je potrošena.“ Zbog toga Rusija posvećuje toliku pažnju kontroli strateških objekata (željeznice i pomorske infrastrukture, koja je posebno važna kada su u pitanju neregulirani rusko-ukrajinski odnosi), kao i otvaranju abhaskog tržišta za ruske srednje i velike kompanije.

„Nije tajna da trošimo milijarde na podršku Abhazije i Južne Osetije. To je novac iz našeg poreza pa za svaku rublju hoćemo znati kako i zašto je potrošena.“

Sergej Ivanov, šef kabineta predsjednika Rusije

Abhazija, naprotiv, pomalo zazire od planova kao što je istraživanje rezervi nafte u Crnom moru ili izgradnja pruga iz republika u zapadnom dijelu ruskog Kavkaza prema Suhumiju. Bojazan izazivaju čak i ruske investicije koje bi stanovnicima Abhazije mogle osigurati nova radna mjesta i nove mogućnosti. One se doživljavaju kao rizik jer se smatra da bi izazvale sve veću ovisnost o Rusiji. Abhaski biznis ne može biti konkurencija ruskom kapitalu, a političari djelomično priznane republike, za razliku od njihovih kolega iz Južne Osetije, ne vide svoju budućnost u ujedinjenju s moćnim susjedom.

Pored navedenog postoji ozbiljna proturječnost između težnje Abhazije da realizira svoj državni projekt s jedne strane, i vojnopolitičke i socijalno-ekonomske ovisnosti o Rusiji s druge. I dok abhaske vlasti takvu bojazan spominju uglavnom u kuloarima, opozicija o tome govori otvoreno. Proruski geopolitički izbor je konsenzus abhaskih elita. Međutim, mnogo im je teže učiniti zajednički korak, recimo, po pitanju poštivanja imovinskih prava građana Ruske Federacije u Abhaziji. Još uvijek se ne može govoriti o sistemskom rješenju tog pitanja. I danas se, kao i prije, blokiraju pozitivne sudske presude o vraćanju prava na imovinu, i to čine kako pojedini lokalni dužnosnici, tako i „utjecajne grupe“ koje vladaju iz sjene.

Što se može zaključiti nakon pet godina od rusko-gruzijskog sukoba?
Rusko-gruzijski sukob od prije pet godina čini se kao već daleka prošlost. Suvremena politika toliko je ispunjena događajima da čak takvi izvanredni događaji kao što je oružani sukob dviju država brzo odlaze na drugi plan. U međuvremenu se dosta tog promijenilo: i u Gruziji, i u Rusiji, i u ostalim državama koje su posredno bile sudionice tog konflikta.

Drugo, čvrst strateški spoj između Moskve i Suhumija svakako će se odraziti i na druge sfere abhaske politike. Uoči zimskih Olimpijskih igara u Sočiju, Abhazija je u određenom smislu postala „zanimljiva“ sjevernokavkaskom islamističkom podzemlju. U nedavnom ubojstvu ruskog diplomata Dmitrija Višernjova u Suhumiju, Istražni odbor Rusije pronalazi sjevernokavkaski trag, a glavni osumnjičeni je Jusup Lukajev, rodom iz Čečenije. On je stavljen na listu osoba koje predstavljaju opasnost za predstojeće igre u Sočiju.

Radikalni islamizam nije duboko ukorijenjen u Abhaziji. Prema podacima različitih socioloških istraživanja, od ukupnog broja stanovnika ove republike samo je 16% onih koji se izjašnjavaju kao muslimani. Većina stanovnika Abhazije nema nikakve veze niti s terorizmom, niti s radikalnom interpretacijom islama. Ipak, bilo je pokušaja prodora islamista u republiku. „Džemat Abhazija“ (koji se pozicionirao kao frakcija „Emirata Kavkaz“) imao je dvadesetak članova i likvidiran je 2011.-2012. Prije toga dogodilo se nekoliko atentata na predstavnike Duhovne uprave mislimana Abhazije (u kolovozu 2007. ubijen je imam Hamzat Gicba, a u lipnju 2010. Emik Čakmač-Oglu, predstavnik uprave u Gagrijsko oblasti i član Građanske komore Abhazije).

Prema tome, sve teškoće koje Abhazija ima nisu otklonjene pobjedom u oružanom sukobu s Gruzijom i kasnijim priznanjem od strane Rusije. Umjesto jednih izazova pojavili su se drugi. U rusko-abhaskim odnosima postoje određene proturječnosti i problematičnosti. Uostalom, povijest svedoči o tome da saveznici provjeravaju čvrstoću svoje suradnje nadilaženjem neslaganja i nepodudarnosti u gledištima. Ukratko, i velika Rusija i mala Abhazija trebaju sustavno i racionalno sagledati činjenicu da se situacija mijenja, da više nije dovoljno sjećati se ranijih postignuća i da međusobne odnose sada treba ispunjavati novim sadržajima.

Sergej Markedonov je znanstveni suradnik Centra za strateške i međunarodne studije u Washingtonu (SAD).