Izvor: Nijaz Karim
Mnogo je toga Abhazija uspjela postići u ovih dvadeset godina. Prvo, dobila je međunarodno priznanje. Ono jest ograničeno, ali i to je veliki uspjeh. Drugo, republika se polako, ali sigurno oporavlja od oružanog sukoba. Njezin politički izbor omogućuju ruski vojnici i graničari, kao i financijska podrška Rusije. No, treba istaknuti da političke prilike u Abhaziji imaju nekoliko odrednica koje najčešće nisu u centru pažnje.
Abhaski biznis ne može biti konkurencija ruskom kapitalu, a političari djelomično priznane republike, za razliku od svojih kolega iz Južne Osetije, ne vide svoju budućnost u ujedinjenju s moćnim susjedom.
Prije svega, za djelomično priznanu republiku gruzijski faktor više nije odlučujući. Sada je u prvom planu utjecaj Rusije sa svim njegovim pogodnostima, troškovima i proturječnostima. Ruski vojni patronat omogućava Abhaziji da ne razmišlja o neposrednoj vojnoj opasnosti od strane Gruzije. S druge strane, Moskva se ne vodi apstraktnim pobudama, nego logikom svojih nacionalnih interesa.
To je nedvosmisleno stavio na znanje voditelj ureda predsjednika RF Sergej Ivanov u nedavnom intervjuu za izdanje Gazeta.Ru: „Nije tajna da trošimo milijarde na podršku Abhazije i Južne Osetije. To je novac iz našeg poreza pa za svaku rublju hoćemo znati kako i zašto je potrošena.“ Zbog toga Rusija posvećuje toliku pažnju kontroli strateških objekata (željeznice i pomorske infrastrukture, koja je posebno važna kada su u pitanju neregulirani rusko-ukrajinski odnosi), kao i otvaranju abhaskog tržišta za ruske srednje i velike kompanije.
„Nije tajna da trošimo milijarde na podršku Abhazije i Južne Osetije. To je novac iz našeg poreza pa za svaku rublju hoćemo znati kako i zašto je potrošena.“
Sergej Ivanov, šef kabineta predsjednika Rusije
Abhazija, naprotiv, pomalo zazire od planova kao što je istraživanje rezervi nafte u Crnom moru ili izgradnja pruga iz republika u zapadnom dijelu ruskog Kavkaza prema Suhumiju. Bojazan izazivaju čak i ruske investicije koje bi stanovnicima Abhazije mogle osigurati nova radna mjesta i nove mogućnosti. One se doživljavaju kao rizik jer se smatra da bi izazvale sve veću ovisnost o Rusiji. Abhaski biznis ne može biti konkurencija ruskom kapitalu, a političari djelomično priznane republike, za razliku od njihovih kolega iz Južne Osetije, ne vide svoju budućnost u ujedinjenju s moćnim susjedom.
Pored navedenog postoji ozbiljna proturječnost između težnje Abhazije da realizira svoj državni projekt s jedne strane, i vojnopolitičke i socijalno-ekonomske ovisnosti o Rusiji s druge. I dok abhaske vlasti takvu bojazan spominju uglavnom u kuloarima, opozicija o tome govori otvoreno. Proruski geopolitički izbor je konsenzus abhaskih elita. Međutim, mnogo im je teže učiniti zajednički korak, recimo, po pitanju poštivanja imovinskih prava građana Ruske Federacije u Abhaziji. Još uvijek se ne može govoriti o sistemskom rješenju tog pitanja. I danas se, kao i prije, blokiraju pozitivne sudske presude o vraćanju prava na imovinu, i to čine kako pojedini lokalni dužnosnici, tako i „utjecajne grupe“ koje vladaju iz sjene.
Drugo, čvrst strateški spoj između Moskve i Suhumija svakako će se odraziti i na druge sfere abhaske politike. Uoči zimskih Olimpijskih igara u Sočiju, Abhazija je u određenom smislu postala „zanimljiva“ sjevernokavkaskom islamističkom podzemlju. U nedavnom ubojstvu ruskog diplomata Dmitrija Višernjova u Suhumiju, Istražni odbor Rusije pronalazi sjevernokavkaski trag, a glavni osumnjičeni je Jusup Lukajev, rodom iz Čečenije. On je stavljen na listu osoba koje predstavljaju opasnost za predstojeće igre u Sočiju.
Radikalni islamizam nije duboko ukorijenjen u Abhaziji. Prema podacima različitih socioloških istraživanja, od ukupnog broja stanovnika ove republike samo je 16% onih koji se izjašnjavaju kao muslimani. Većina stanovnika Abhazije nema nikakve veze niti s terorizmom, niti s radikalnom interpretacijom islama. Ipak, bilo je pokušaja prodora islamista u republiku. „Džemat Abhazija“ (koji se pozicionirao kao frakcija „Emirata Kavkaz“) imao je dvadesetak članova i likvidiran je 2011.-2012. Prije toga dogodilo se nekoliko atentata na predstavnike Duhovne uprave mislimana Abhazije (u kolovozu 2007. ubijen je imam Hamzat Gicba, a u lipnju 2010. Emik Čakmač-Oglu, predstavnik uprave u Gagrijsko oblasti i član Građanske komore Abhazije).
Prema tome, sve teškoće koje Abhazija ima nisu otklonjene pobjedom u oružanom sukobu s Gruzijom i kasnijim priznanjem od strane Rusije. Umjesto jednih izazova pojavili su se drugi. U rusko-abhaskim odnosima postoje određene proturječnosti i problematičnosti. Uostalom, povijest svedoči o tome da saveznici provjeravaju čvrstoću svoje suradnje nadilaženjem neslaganja i nepodudarnosti u gledištima. Ukratko, i velika Rusija i mala Abhazija trebaju sustavno i racionalno sagledati činjenicu da se situacija mijenja, da više nije dovoljno sjećati se ranijih postignuća i da međusobne odnose sada treba ispunjavati novim sadržajima.
Sergej Markedonov je znanstveni suradnik Centra za strateške i međunarodne studije u Washingtonu (SAD).
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu