Lekcije lokalnih izbora – kakvi politički problemi ostaju nakon rujanskog glasovanja

Protekli lokalni izbori (8. rujna) jasno su pokazali neke karakteristike ruske politike. Građani su po prvi put vidjeli izbore u koje se vlast nije previše upletala, osjetili su značajnu razliku u vrijednosti glasova Moskovljana i glasova stanovnika ostalih regija, postali su svjesni opće političke apatije te otkrili nesposobnost službenih snaga da mobiliziraju svoje pristaše. Također, postalo je jasno da se na vlasti mogu naći oni ljudi koje prije tamo nisu puštali.    

Jedinstveni dan glasanja označio je pet problema, koji se u najmanjem slučaju moraju razmotriti, a u krajnjem slučaju riješiti.

Izbori za gradonačelnika Moskve pokazali su da izborna kampanja od trenutka isticanja kandidature do prebrojavanja glasova može proći bez masovnog vladinog pritiska. To je novost za postsovjetsku Rusije. Minimalni upliv izvršne vlasti zbunio je i samu vlast, i opoziciju. To je je prvi problem. Privremeni gradonačelnik Moskve Sergej Sobjanin i njegova ekipa bili su zapanjeni relativno slabim rezultatom: on je bio dovoljan za pobjedu, ali ne i za uvjerljivu i bezuvjetnu legitimizaciju sadašnje vlasti ruskog glavnog grada.

Ipak i neovisni kandidat Republikanske partije Rusije Aleksej Navaljni sa svojim pristašama našao se u situaciji koja nije uobičajena za opoziciju: može se govoriti o sustavnim kršenjima, ali ih je jako teško pokazati. Na pozadini onog što se događalo na izborima prijašnjih godina, kršenja u ovogodišnjoj predizbornoj kampanji u Moskvi bila su stvarno malena.  

Drugi problem je bitan nesklad u predizbornoj praksi između Moskve i ostale Rusije. Uklanjanje kandidata, pritisak na oponente, aktivno prikupljanje glasova pomoću administrativnih resursa: od takozvanog „vrtuljka“ (metoda kojom se utječe na rezultat glasovanja putem podmićivanja birača op. red.) do prisilnog glasovanja radnika lokalnih službi, udaljavanja promatrača s biračkih jedinica – sve to bilo je gotovo u svim drugim subjektima Federacije. Neravnopravnost Moskve i subjekata, razlika u vrijednosti glasova Moskovljana i ostalih regija još je jasnije pokazala nesklad u pravnom položaju ruskih građana. I to će se možda očitovati tek u razdoblju nakon glasovanja. Moskvu i Moskovljane ne vole, jer je ona najbogatiji grad države. Sad će Moskovljane možda zamrziti i zbog njihovog drugačijeg pravnog položaja, zbog statusa građana, koji mogu raspolagati svojim glasom u većoj mjeri nego oni koji žive u drugim subjektima Federacije.

Vladajuća stranka pomaže opozicionarima Jesu li moskovske vlasti pripremile „trojanskog konja“ te našle način kako da izbjegnu buduće političke proteste?

Treći problem je niski odaziv gotovo u čitavoj državi. U Moskvi je to možda išlo na ruku Alekseju Navaljnom i opoziciji, u drugim regijama to je koristilo vlasti. Ipak nepostojanje želje građana da izađu na izbore pokazuje njihov pasivan odnos prema političkom sustavu. Prihvaćanje politike i političara kao nečeg tuđeg, nečeg što građanima nije blisko, mora zabrinjavati i vlast i opoziciju. 

Sad je uobičajeno prebacivati odgovornost za maleni odaziv na ravnodušnost građana. No zapravo radi se o nesposobnosti da se iznesu riječi i ideje koje bi za građane bile zanimljive. Takvo „otuđenje“ ne može trajati vječno. Prije ili kasnije pojavit će se ljudi koji će naći nove načine kako prići građanima, a postojeći politički sustav će se srušiti. Politička priroda ne trpi „pustoš“. Tamo gdje statusni političari ne mogu predložiti ništa zanimljivo, pojavljuju se nesistemski igrači koji formiraju novi sistem. A u njoj nema više mjesta ni za prijašnje statusne političare, ni za njihove strane.

Pobjeda opozicionera Evgenija Rojzmana u Ekaterinburgu i uspjeh liste „Patrioti Rusije“ u Krasnojarsku također nam nešto sugeriraju. Vlast je pokušavala ne dopustiti tim ljudima da uđu u politiku, no čini se da njezine zabrane više ne funkcioniraju. To je četvrti problem. 

A peti problem je nedostatak razumijevanja činjenice koliko je vlast zapravo svjesna da igra koju je predložila nije po volji aktivnoj manjini i ne mobilizira konzervativnu većinu. Vlast mora biti zainteresirana za političku inicijativu, no sve što se radilo proteklih godina svjedoči o njezinom nepostojanju želje da je pokaže. Ili barem razmotri.