Summit G20 pomoći će Obami da opozove vojni udar na Siriju

Na danas otvorenom summitu lidera država „dvadesetorice“ u St. Peterburgu glavno pitanje neslužbenog dnevnog reda nije stanje svjetske financijske krize, nego sirijska kriza. Većina analitičara i novinara govore o tome da američki predsjednik Barack Obama pokušava iskoristiti taj summit da bi se podržala njegova odluka o primjeni vojne sile protiv Sirije. Sve to događa se na pozadini najozbiljnijeg zaoštravanja rusko-američkih odnosa još od vremena NATO-ovog bombardiranja Jugoslavije.

No pritom se možemo opravdano pitati hoće li SAD u dogledno vrijeme zaista napasti Siriju? I kakvu će podršku tražiti predsjednik Obama među sudionicima summita G20 u St. Peterburgu?

Ako sudimo po tome kako američki predsjednik, koji je dao izjavu o „konačnoj odluci o primjeni vojne snage“, odugovlači s odobrenjem napada po Siriji te čeka glasovanje u Kongresu SAD-a, pokušavajući dobiti njegovu podršku, imamo osjećaj da se napad zapravo neće dogoditi. Tome u prilog ide i odluka Senatskog odbora za vanjske poslove kojom američki Obama ima 60 dana  za zapovjed američkim vojnicima o primjeni vojne sile protiv Damaska te još dodatnih 30 dana da napadne. Suviše se dugo SAD priprema za bombardiranje, dajući Bašaru Asadu dovoljno vremena da se pripremi za vojnu akciju. Suviše krasnorječivo zvuči odustajanje Velike Britanije, najbližeg NATO-ovog saveznika, od sudjelovanja u vojnoj akciji. Postoji utisak da Obama zapravo traži „dostojni“ izlaz iz zamršene situaciju u kojoj se našao svojom krivnjom, donijevši odluku o napadu koju nije ispunio u prvih 24 sata. On, naravno, želi ući u povijest kao laureat Nobelove nagrade za mir, koji je primijenio vojnu silu protiv suverene strane. Obama je, kao pravnik, svjestan svega toga te ga jako uznemirava vlastita politička budućnost.   

Više o sukobu u Siriji

Na Peterburškom summitu predsjednika Obama ne očekuje samo oštri razgovor s ruskim predsjednikom, no i složene rasprave s partnerima u grupi G20. Pretpostavlja se da je predsjedniku Obami zapravo sad važna jedna druga podrška sudionika summita, odnosno kako izaći iz slijepe ulice s najmanjim troškovima, uvjeriti američki narod u to da je kao političar napravio sve što je mogao, no da su se jednostavno složile tako okolnosti te da se bolje boriti protiv Asadovog režima rukama samih Arapa, pružajući podršku pobunjenicima. A rasprava o sirijskom pitanju u Kongresu neće trajati jedan dan, nego će polagano nestajati u beskonačnim proceduralnim formalnostima i saslušanjima ključnih službenih lica i stručnjaka. Odluka Senatskog odbora za vanjske poslove kojom je Obama dobio 60 dana za početak operacije proiv Sirije sliči vještom odugovlačenju vojnog scenarija koji u potpunosti zadovoljava Bijelu kuću.

Naravno, desne strane SAD-a i vojno-industrijski komplekse vrše neviđeni pritisak na američkog predsjednika. Svijet će biti svjedok kako će oni nagovarati one koji se ne slažu na uvlačenje Amerike u još jednu vojnu avanturu. Taj vojni scenarij ne bi samo doveo do velikog regionalnog konflikta u koji će biti uvučeni Turska i Izrael, najbliži saveznik Washingtona, nego i do dolaska na vlast u Siriji radikalnih islamista koji će iskoristiti podršku Washingtona protiv njega samog. Dakle, dovest će do najozbiljnijeg zaoštravanja međunarodnih prilika koje mogu rezultirati globalnim posljedicama. Recimo, propast će režim smanjenja nuklearnog oružja oko kojeg se SAD jako brine, jer će Iran konačno uvidjeti da mu je naprosto neophodno imati takvo oružje kako bi spriječio bilo koju vanjsku agresiju. To će izazvati lančanu reakciju kod drugih država. 

Je li SAD spreman platiti takvu cijenu za „ograničeni napad“ po Siriji? Čini se da je predsjednik Obama svjestan da SAD nije spreman.

Sirijska kriza zapravo pokazuje ono što je bilo još očito na primjeru Irana i Afganistana – epoha neosporne hegemonije pripada prošlosti, svijet je prestao biti jednopolan, a jedina u svijetu naddržava više nije kao prije. Dakle, idemo najprije sačekati do 9. rujna. 

Vladimir Sotnikov je stariji znanstveni suradnik u Centru za međunarodnu sigurnost na Institutu za svjetsku ekonomiju i međunarodne odnose