Instinkti i refleksi: sirijska kriza u svijetu bez pravila

Nije uspio ni završiti „nepravedni“ rat u Iraku, a već je morao „pravedno“ ratovati u Libiji. SAD danas nije još izašao iz Afganistava, a već osjećaj pravednosti poziva i na sirijski front. Eh, teško je breme globalnog lidera, čitavo vrijeme mora potvrđivati svoje dominantne kvalitete kako se drugi u čoporu ne bi drznuli...

Događaji u Siriji i sve oko nje odmah nas prisjećaju na sve prijašnje slučajeve vojnih intervencija od 1990-ih. I tajanstveno korištenje otrovnih sredstava koje jako podsjeća na provokaciju i koje se polagano pretvara u casus belli. I sudjelovanje UN-a, čiji zaključci zapravo nikog ne uznemiruju, jer moćnici ovog svijeta ionako znaju tko je kriv. I strašne scene – djeca koja umiru od gušenja – koje nikog ne mogu ostaviti ravnodušnim. I „koalicija dobrovoljaca“ koji su spremni sudjelovati u odmazdi pogubnom režimu.   

Danas, ma kako da je to neobično, nema načina provjere informacije kojim bi vjerovale sve uvučene strane. U vrijeme „hladnog rata“ nesumnjivo su postojale provokacije. Ipak dvije naddržave, koje su se nalazile na samom vrhu svjetske hijerarhije, bile su, kao prvo, zainteresirane za to da se ništa ne događa mimo njihove volje, a kao drugo bilo im je itekako jasno: cijena nevještog spletkarenja može biti nedopustiva – nuklearni konflikt. U uvjetima nategnutog nuklearnog suzdržavanja neohodno je bilo u svakom trenu imati mogućnost procijene odakle dolazi stvarna prijetnja, a odakle tehnologija vođene eskalacije ovog ili onog konfllikta. 

Danas više ne vrijedi vojno-politički i ideološki klinč, nema prijetnji da će lokalni sukob prerasti u svjetski rat. Sveopća informacijska transparentnost i prividno obilje podataka o onom što se događa nisu povećali razumjevanje procesa, nego ih, upravo suprotno, pretvaraju u objekt manipulacije. Institucija neovisnih promatrača, koje se oslanja na općeprihvaćen mandat UN-a, podvrgava se eroziji, povjerenje je potkopano metamorfozama i kataklizmom koje su pale na UN u godinama nakon „hladnog rata“. I teško je reći u čemu je uloga inspektora UN-a u Iraku ili promatrača OESS-a u Jugoslaviji – u pokušajima da se spriječi rat ili njegovom približavanju.   

Uvođenje u igru promatrača u pravilu ne doprinosi toliko razotkrivanju istine koliko povećava razinu opće manipulacije i krajnju napetost informacijskog rata. Ipak ako „sumnjiva“ vlada odbija, recimo, surađivati s promatračkim međunarodnim organizacijama, bojeći se već njihove a priori pristranosti ili rukovodeći se vlastitim predstavama o suverenitetu, to će po svojoj prilici biti automatski dokaz za to da postoji razlog za takvo ponašanje. Čini se da to, za razliku od Saddama Husseina, zna Bašar al-Asad, no teško da će to išta promijeniti.  

Više o sukobu u Siriji

Još više deprimira nešto drugo. Imam utisak da se u 21. st. nešto dogodilo s diplomacijom. U prijašnja vremena lukavi izaslanici vodećih vlada pleli su intrige, sklapali zakulisne poslove, vodili složene pregovore u kojim je rat bilo legitimno, ali zadnje moguće sredstvo rješavanja problema (ako se nije radilo, naravno, o očito agresivnim državama koje su usmjerene na širenje teritorija). Sad se redovno ponavlja primitivni scenarij. U državi, koja se nalazi u centru svjetske pažnje, bukti unutarnji konflikt. Najutjecajnije države odmah za sebe određuju tko je u njemu „dobar“, a tko „zao“. Potom započinje nesumnjivo uzaludna diplomacija ne da bi se posredovalo i uspostavio mir, ne radi postizanja prihvatljivog za sve rezultata, nego da bi se „loši“ prisilili na kapitulaciju pred „dobrim“. Zatim „međunarodna zajednica“ širi ruke – sve je uzaludno. Upravo se u tom trenutku događa, u pravilu, neki ogavni incident na granici genocida nakon kojeg se „više ne može ništa tolerirati“. I evo rata iz sve snage između najjače u povijesti čovječanstva alijanse i „loših“ (to je gotovo uvijek vlast) da bi se pomoglo onim „dobrim“.     

Politika se svela na ideološke reflekse i prirodne instinkte.

Stavimo na stranu pojmove morala i pravednosti, ne odlučuju oni u politici. No to sve izgleda jako jadno. Isprva se napeti problemi, čiji korijeni obično sežu duboko u povijesnu opoziciju nacija ili konfesija, svode na jednostavnu crno-bijelu shemu. A zatim gospodari sudbina uzaludno pokušavaju razumjeti zašto nije ispalo sve onako kako su zamišljali te su se „dobri“ na kraju pokazali kao nezahvalni.   

I na kraju ono najtužnije. Kad bi iza toga svega postojala barem nekakva strategija, jasno formuliran cilj, još bi se takve akcije mogle objasniti. Ali čini se da nema ništa takvog. Politika se svela na ideološke reflekse i prirodne instinkte. Refleksi nas prisiljavaju da svuda nalazimo „pravilnu stranu povijesti“ da bi se na njoj našli u konkretnom trenutku, odnosno uskladili se s okolnostima. A instinkti ti sugeriraju: ako ne znaš što da radiš – tuci! Ispada nekako suviše primitivno za sve složeniji i nerazumljiviji svijet 21. stoljeća.