„Slučaj Manning“ – istina je za marginalce

Prošlog tjedna, nakon tri godine istražnog zatvora i nekoliko mjeseci suda, čuo je svoju presudu Bradley Manning, koji je otkrio na stotinu tisuća službenih dokumenata Državnog tajništva i Pentagona. Vojni sud osudio ga je krivim po 21 točki optužnice od mogućih 22: špijunaža, krađa tajnih materijala itd. Odbranio se jedino od najtežeg članka – „pomoć neprijatelju“. Vojni analitičar bio je otpušten iz Oružanih snaga, lišen plaće za protekle godine te je dobio 35 godina zatvora.

Sljedeći dan nakon presude Manning se obratio urbi et orbi u otvorenom pismu u kojem je zamolio da ga smatraju ženom. „Budući da ulazim u novu životnu fazu, želim da svi upoznaju pravog mene. Ja sam Chelsea Manning. Ja sam žena. Tako sam se osjećao cijelog života i želim što prije započeti hormonsku terapiju. Nadam se da ćete me u tome podržati. Zamolio bih sve da me od danas oslovljavaju mojim novim imenom (osim u službenim pismima upućenima u zatvor). Radujem se pismima podrške“.

Pristaše teorije zavjere ne mogu ovdje uloviti svoju priliku. Nije američka vlast ta koja je Manninga dovela do gubitka identičnosti, nisu ga pretvorili u Chelsea putem „transrodne surutke“. On je bio takav i prije uhićenja. Čak su na sudu odvjetnici izvodili svoju liniju obrane na tvrdnjama vojničkih psihijatara, koji su tvrdili da je Manning imao poteškoće u prilagodbi vojarničkom životu te „rodni poremećaj“. Naravno, Manning je otkrio medijima tajne materijale, rukovodeći se osjećajem dužnosti i težnjom prema pravednosti, no možda se ništa to ne bi dogodilo da su se prema vojniku pažljivije ophodili u vojarni.

Za vrijeme Obamine vlasti podignute su optužbe za špijunažu protiv osmero „razotkrivača“, uključujući i novinare. To je dva puta više nego li što je bilo u čitavoj povijesti SAD-a. I čini se da danas moraš biti pomalo „nenormalan“ kako bi se odlučio objelodaniti američke tajne.

Manninga su de facto mučili u samici (to nije samo priznao UN, nego i vojni sud), a sad će pola životnog vijeka provesti u zatvoru. Utemeljitelj WikiLeaksa Julian Assange zatvoren je u ekvadorskom veleposlanstvu u Londonu bez ikakve nade da će biti oslobođen. Edward Snowden, koji je imao više sreće od ostalih, također je zatvoren u moskovskom stanu. Ne preporuča se da ga  napusti „zbog vlastite sigurnosti“.

„Imao sam takvu mogućnost“, piše na stranicama The Guardiana britanski oficir Cristopher Yates koji je služio u Afganistanu. „Ali nisam je želio iskoristiti, jer sam bio normalan, psihičku uravnotežen, odnosno bio sam slab i egoističan, brinuo sam se više za svoju karijeru nego za tuđa stradanja, bio sam više usredotočen na vlastiti komfor i status nego li na vrijednosti i standarde koje sam trebao braniti“.

Moderno „ pravilo Mirande” Kad je glavni izvor WikiLeaks 25-godišnji američki vojnik Bradley Manning, saznao da ga čeka zatvorska kazna deset godina duža nego cijeli njegov prethodni život, proglasio se za ženu. „Zovite me Chelsea Manning”, zamolio je, izrazivši namjeru podvrgavanja odgovarajućoj hormonskoj terapiji.

Presuda Manningu je još jedan učinkoviti korak američkih vlasti kojim se plaše i marginaliziraju „razotkrivači“. Jasno je odakle je došla potreba za pooštravanjem pravila igre. Kao prvo, razvoj tehnologije omogućio je neprimjetno i brzo kopiranje tajnih dokumenata.

Kao drugo, nakon 11. rujna 2011., kad su tajne službe SAD-a postale svjesne da je potrebno surađivati s kolegama iz drugih državnih aparata, broj tih dokumenata raste geometrijskom progresijom. Dakle, ako se 1996. broj tajnih dokumenata u SAD-u uvećao na 6 milijuna, onda je u 2008. iznosio 23 mil., a 2011. – 92 mil. Istovremeno s tim se naglo smanjuje broj službeno otkrivenih dokumenta: taj broj je 1996. iznosio 196 mil., a u 2011. samo 26 mil.   

I kao treće, broj građana koji imaju pristup tajnim dokumentina rastao je ovih godina proporcionalno broju tajni – danas je takvih Amerikanaca gotovo 5 milijuna.

U tom smislu „rat s terorizmom“, koji je započeo Bush te nastavio Obama, bitno je promijenio Ameriku. Držeći u tajnosti čitave sektore države i uvlačeći u „nacionalnu sigurnost“ sve više ljudi, vlada povećava rizik „curenja“ informacija. U skladu s tim dolazi do krajnje surovog napada ne na samo vanjske, nego i na unutarnje protivnike, pretvarajućih ih od uznemirenih građana u izdajnike, špijune i neprijatelje države.  

Po tom pitanju filozof Slavoj Žižek piše: „Kant je formulirao osnovnu ideju javnog prava: „Sve djelatnosti koje se odnose na prava drugih nepravedne su ukoliko njihov princip nije u skladu s javnošću”. Ako pratimo put državnih tajni, prije ili kasnije stići ćemo do one presudne točke gdje sami propisi koji određuju što je tajna i sami postaju tajni“.

Sudski proces Manningu može poslužiti kao dobra ilustracija za tu tezu. Dobar dio zasjedanja prolazio je u zatvorenom režimu, a odvjetnici su se žalili da ne mogu pozvati neke svjedoke te dobiti pristup nizu materijala kaznenog procesa, budući da su oni tajni. 

Ruski tekst na sajtu Ruskog reportera