Rusija ne želi još jedan SSSR

Demonstrativne trgovinske mjere Moskve protiv Ukrajine i neuobičajeno topli susret ruskog i azerbejdžanskog predsjednika u Bakuu pokazuju da Kremlj želi na postsovjetskom prostoru i dalje igrati žestoko. Što je bliži summit Istočnog partnerstva u Vilniusu, na kojem će Kijev i Erevan potpisati sporazum o prisnijim institucijskim vezama s Europskom unijom, Rusija će otvorenije dati do znanja da će taj korak izazvati promjenu odnosa Moskve prema tim zemljama.

Iako Rusija, za razliku od Europske unije nije nikad službeno postavila pitanje „ili-ili“ (Europljani stalno traže izjašnjavanje između integracije s EU-om ili Rusijom), te čak stalno govori o važnosti međusobne nadopune projekata, postalo je jasno da se ponovno radi o „nulta suma“ situaciji. Paradoks situacije se sastoji u tome da je postsovjetski prostor pao na ljestvici prioriteta za vodeće igrače. Vrhunac geopolitičke i ekonomske aktivnosti u odnosu na države nekadašnjeg SSSR-a bio je sredinom i drugom polovicom dvijetisućitih. Danas se situacija promijenila. 

Zbog čega vole SSSR oni koji ga se ni ne sjećaju Na fakultetu novinarstva Moskovskog međunarodnog sveučilišta dajem studentima jedan zadatak: napišite pluseve SSSR-a. Ne zanima me što oni misle o Sovjetskom Savezu, već na koji se način SSSR urezao u sjećanju onih koji o njemu pričaju.

SAD se sve više fokusira. Težnja SAD-a da postane univerzalni lider te da bude svuda prisutan pripada prošlosti. Prioriteti će se morati birati i teško je vjerovati da će Ukrajina i Gruzija vratiti onaj značaj koji su imali u očima Washingtona prije pet ili sedam godina. Zanimanje za Središnju Aziju također ima svojih granica, posebno poslije odlaska iz Afganistana.

Europska unija se ne namjerava širiti ni trošiti svoje resurse na susjede na njezinim istočnim granicama. 

Rusija je najvjerojatnije najzanimljiviji slučaj. Službeni prioritet je učvršćivanje Carinskog saveza i stvaranje na njegovom temelju Euroazijskog ekonomskog saveza. Na to je usmjerena vanjska i ekonomska politika, a sudjelovanje u tom savezu predlaže se svim nekadašnjaim sovjetskim državama. Ukrajinu podsjećaju da će puno tog izgubiti ako potpiše sporazum o zoni slobodne trgovine s Europskom unijom, Armeniju upozoravaju da će Rusija promijeniti dobre odnose s njom ako potpiše dokument o suradnji s EU-om. Moldaviju (ona bi trebala potpisati sporazum s EU-om) također podsjećaju da ima mogućnost da zainteresira Rusiju. 

Paradoks je u tome što ni Moskva još ne zna što želi. U odnosu na događaje od prije pet godina, više ne postoji naglašena težnja da se pokuša integrirati što veći broj nekadašnjih republika SSSR-a. Točnije: apriorna vrijednost integracije ustupa mjesto računicama. Što je isplativo, što nije, je li nešto vrijedno truda, neće li troškovi premašiti isplativost i slično.

Kako je Veliki vođa postao grobar SSSR-a Šezdeseta godišnjica Staljinove smrti (umro je 5. ožujka 1953. godine) potaknula je diskusije o njegovoj ulozi u ruskoj i svjetskoj povijesti. Sudionici tih rasprava, koji vuku paralele između događaja iz 20-ih i 50-ih godina 20. stoljeća s aktualnim zbivanjima, daju napetost tim diskusijama.

Čak ni pitanje s Ukrajinom nije više toliko jednoznačno. Iako nitko ne sumnja u važnost pripajanja Ukrajine Carinskom savezu, postoji opasnost da će Kijev, koji će pokušati opstruirati svaku zajednicu, jednostavno paralizirati savez. Osiguranje sigurnosti država Središnje Azije i njihovo uvlačenje u zajednicu s Rusijom izazivaju nedoumice. Kao prvo, tu je pitanje cijene. Činjenica da se Moskva suzdržala od intervencije u Kirgiziji 2010. je upečatljiv signal. Kao drugo, pomno osvrtanje ruske vlasti na javno mnijenje koje se sve više priklanja ideji izgradnje zida, a ne otvaranja tržišta za građane države-članice Europske unije, pogotovo ako u nju uđu države Središnje Azije. Što se tiče Južnog Kavkaza, Gruzija i Azerbajdžan su izvan te diskusije, budući da Tbilisi i Baku ne žele, svako zbog svojih razloga, sudjelovati u ruskim projektima. A Armenija se ne može realno integrirati ni na istok, ni na zapad. I to ne zbog geopolitičkog suparništva velikih država, već zbog činjenice njezine izoliranosti. Erevan nema niti će imati drugu garanciju fizičke sigurnosti osim Rusije. No treba reći da ni Rusija ne može bez Armenije, jer nema ni jednog drugog saveznika na Južnom Kavkazu (koji je potreban zbog problema na Sjevernom Kavkazu).

Rusija se nalazi u prijelaznom stadiju i to se tiče svih aspekata njezine politike. Završena je postsovjetska era, nije jasno kakva će biti nova, a put će se odrediti metodom pokušaja i pogreške.

Što se tiče susjednih država, Moskva još uvijek kupuje vrijeme. Željela bi sačuvati stvari u ovom učvršćenom, prijelaznom stanju dok točno ne odredi što zapravo želi.

Unutarnji problemi susjeda i njihovih potencijalnih pokrovitelja na Zapadu (ili Istoku) olakšavaju zadaću – nitko ne želi riskirati i ići u ozbiljne troškove radi Ukrajine, Armenije ili Tadžikistana. Međutim, ako Rusija bude odugovlačila s razmišljanjima, vakuum će se, čisto po prirodnim zakonima, početi puniti i bez nje. 

Fjodor Lukjanov – glavni urednik časopisa Rusija u globalnoj politici