Što se može zaključiti nakon pet godina od rusko-gruzijskog sukoba?

Gruzija je doživjela smjenu vlasti – petodnevni rat nije doveo do pada Mihaila Saakašvilija kako su mnogi tad očekivali, no zadala mu je ozbiljnu moralnu i političku štetu. Kad se za tri godine pojavio ozbiljan protivnik, ispostavilo se da su temelji Saakašvilijeve vlasti uzdrmaniji nego što se mislilo. Današnja vladajuća većina obećala je da će istražiti uzroke oružanog konflikta te rasvijetliti ulogu koju je odigrao Tbilisi. Međutim, teško je očekivati da će Gruzija u potpunosti promijeniti pogled na taj sukob. 

Kako je Veliki vođa postao grobar SSSR-a

Nova vlast ima dosta problema. Prema većini prognoza Gruzijska mašta lako će dobiti predsjedničke izbore u listopadu, a slabi Saakašvilijev Ujedinjeni nacionalni pokret. No kao prvo: na Zapadu, o čijem mišljenju Gruzija i dalje jako ovisi, percipiraju pokušaje „sanjara“ da uspostave politički poredak kao politička progonstva. A kao drugo: nakon što je pao pritisak prijašnje vlasti te javnog olakšanja, nagovijestili su se troškovi demokracije. U Gruziji jako puno govore i raspravljaju, politički život je aktivan, no ipak nema učinkovitog kreativnog rada. Ponovno dolazi do opasne situacije kad vlast zapravo ostaje bez opozicije: Ujedinjeni nacionalni pokret je diskreditiran, a nema drugih ozbiljnih političkih opcija. Iskustvo govori da to nije najbolja situacija.     

Kako god da bilo, ne predviđa se povratak avanturističkoj politici sredine 2000-ih godina. Gruzija je izvukla svoje zaključke iz onog što se dogodilo.

Zaključke su izvukli i na Zapadu. Događaji iz kolovoza dokrajčili su ideju širenja NATO-a na istok, ona više nije prisutna u zapadnoj političkoj raspravi. Nitko neće poništiti obećanje iz 2008. u Bukureštu da se Gruzija i Ukrajina prime u alijansu, ali mora doći do velike promjene u SAD-u da bi ta tema ponovno postala prioritet. 

Zašto Rusija otvara vojnu zrakoplovnu bazu u Bjelorusiji?

Za Rusiju je tih pet godina od vojnog sukoba bilo vrijeme traženja. Pobjeda nad Gruzijom bila je prihvaćena kao psihološki revanš za geografsko povlačenje koje je trajalo više od dva desetljeća. No tad je zapravo postalo jasno da neće biti nikakve ekspanzije u ime obnove izgubljenog teritorija nakon raspada SSSR-a. Moskva polako prelazi od postimperijalne svijesti, koja je bila određena raspadom Sovjetskog Saveza i povezanog s njim kompleksa manje vrijednosti, do nove percepcije sebe i vlastitih interesa u pogledu susjeda. Projekt Carinskog saveza, koji je predložen samo nekoliko mjeseci nakon rata u kolovozu, kvalitativno se razlikuje od onog što je Moskva ranije izjavljivala. Ekonomska svsrishodnost i logika integracije koja će donijeti uzajamnu korist dominiraju nad idejom ponovnog ujedinjenja radi samog ujedinjenja.  

Najproturječnija odluka tih dana bila je priznavanje neovisnosti Abhazije i Južne Osetije. Tadašnji korak Moskve bio je uvjetovan konkretnim prilikama. On se može, na pozadini događaja iz kolovoza 2008., promatrati kao prisilna mjera za stabilizaciju. Ipak problem se na taj način nije riješio, političko-diplomatski sukob je zamrznut, a najnovija povijest, na žalost, svjedoči o polaganom odmrzavanju sukoba. Dok se ne pronađe model koji će zadovoljiti sve strane, neće se moći zatvoriti dosje, a novo zaoštravanje sukoba bit će uvijek moguće. 

U ovih pet godina svijet je otišao suviše daleko. Doduše, ne zna se kamo je točno dospio. U određenom smislu događaji na Kavkazu, čiji korijeni sežu u raspad SSSR-a, završili su jedno poglavlje. Svjetska financijska kriza, koja se potom za mjesec dana razbuktala, postala je katalizator procesa koji su završili onaj period evolucije događaja poslije hladnog rata. „Arapsko proljeće“, koje je započelo za dvije i pol godine, produbilo je čitavu situaciju. I takvih potresa bit će još mnogo dok se na horizontu ne ocrtaju konture novog globalnog poretka. Bilo bi dobro da Rusija u tim kataklizmama nije sudionik nego samo promatrač.