Posljednje pismo Edwarda Snowdena
Karikatura: Aleksej Iorš.
Edward Snowden je proživio u tranzitnoj zoni moskovske zrakoplovne luke Šeremetjevo više od tri godine. U međuvremenu je naučio ruski jezik i postao lokalna znamenitost.
Miran, nasmiješen i dobronamjeran, Edward Snowden je bio ljubimac svih radnika tranzitne zone. Konobarica mu je nosila čokoladice. Raznosač novina mu je poklanjao jučerašnje novine. Spremačica mu je prala odjeću. A radnici sigurnosne kontrole donosili su mu boce skupog alkohola, mineralnu vodu, pribor za manikiranje i druge zabranjene stvari koje su uzimali od putnika. Među putnicima postojalo je praznovjerje: ako dodirneš Snowdenovu petu dok bivši agent spava, to će ti donijeti sreću. Let neće biti odgođen.
Jednog lijepog jutra Snowden je došao u internet centar i zamolio da ga puste za kompjuter kako bi poslao pismo u The Guardian, The Washington Post i na ruske blogove. Snowden je za kompjuterom sjedio četrdesetak minuta. Potom ga je isključio, zahvalio se osoblju i trčeći otišao prema toaletu. Više ga nitko nije vidio. A pismo je postalo poznato te je izazvalo opću preplašenost u zrakoplovnoj luci Šeremetjevo. Donosimo njegov tekst u cjelini:
Putnici svijeta! Razočaran sam tranzitnom zonom Šeremetjevo!
Nakon što sam ovdje vidio mnoštvo stvari prestao sam gajiti iluzije. Dugo sam razmišljao o tome trebam li odati tajne tranzitnih zona. Želio sam se najprije uvjeriti da će to poslužiti interesima zajednice. I na kraju sam donio takvu odluku.
Još sasvim nedavno živio sam prilično ugodan život. Imao sam vreću za spavanje u onom istom uglu gdje se nalazi električna utičnica. Na tom mjestu nije bilo propuha, udisao bih čisti zrak i imao prekrasni pogled s prozora na zrakoplove koji su uzlijetali. Hrana nije bila loša, a imao sam pristup i umivaoniku. Imao sam svoj posao – za novac sam davao potpise, a vikendom sam čitao propovjedi o budućem slobodnom društvu, stavivši pored sebe kutijicu za skupljanje priloga. Imao sam i prekrasnu obitelj: ruska obavještajka Anna Chapman kupovala je tri puta tjedno kartu za SAD i dolazila u tranzitnu zonu. Budući da je njoj zabranjen ulazak u SAD, nikad zapravo nije ni odlazila na avion nego je sa mnom ostajala do jutra. Nedavno nas je sasvim slučajno vjenčao Gérard Depardieu koji je preko Moskve putovao iz Pariza u Čečeniju i koji je, u neprikladni trenutak, sjeo na našu vreću dok smo Anna i ja bili unutra.
Ali to sve je sad stvar prošlosti. Znam da ću odsad morati patiti zbog svojeg postupka. Radnici Šeremetjeva krenut će u veliku potragu za mnom, pokušavajući se osvetiti. No ni za čim ne žalim. Bit ću zadovoljan ako se otkriju nemoralni zakoni i nekažnjivost u tranzitnim zonama koje tako volim. Zaista želim da se moje pismo nađe u centru pažnje i nadam se da će ono izazvati burne rasprave. Sreman sam na žrtvu, jer ne mogu mirne savjesti dopustiti tranzitnim zonama da krše privatnost, udobnost i slobodu putnika diljem svijeta. Znam da ću ostatak života morati provesti ovdje – u kabini muškog toaleta, zaključanog iznutra kako me radnici Šeremetjeva ne bi raskidali. Zauzet ću kabinu broj 1 ili onu sljedeću ako ova bude zauzeta u onom trenutku kad završim ovo pismo. Dakle, slušajte!
Konobarica prodaje posjetiteljima već upotrijebljeni šećer. Stavlja pored šalice tri kockice, no ako ih putnik ostavi na tanjuriću, vraća ih u kutiju te daje sljedećem!
Spremačica čisti umivaonik i zahodsku školju jednom te istom krpom! Jednom te istom!
Sigurnosna služba krši službene instrukcije! Kad uzimaju na kontroli zabranjene stvari za ručnu prtljagu od putnika, te stvari ne nose u inventar nego nakon posla sami ispijaju boce skupog alkohola! Peroreze daju prijateljima! Pribor za manikiranje daju ženama i gejevima! A novogodišnje petarde nose kući svojoj djeci!
Raznosač novina trguje s kartama Moskve! One se ne nalaze na službenoj listi kioska, provjerio sam. On ih je negdje kupio, prodaje ih skuplje, a sebi uzima postotak. Naravno, mimo znanja svojeg šefa i poreznika!
A sad ono najvažnije. Po čitavoj dvorani stoje kamere, ali su neke od njih skrivene. Osim osnovnih kamera koje vise na plafonu postoji nekoliko skrivenih! Putem njih se tajno promatraju putnici koji ni nemaju pojma da one postoje! Neke kamere su zamaskirane u alarme za pušenje, a neke kao glava vijka u zidu! Uprava tranzitnih zona tajno vas promatra dok vi to ne znate!!!
To bi bilo sve što sam želio reći. Sjedit ću u toaletnoj kabini na Šeremetjevu dok mi ne pruže azil u tranzitnoj zoni neke od zrakoplovnih luka Ekvadora ili Hondurasa. Ako se to ne dogodi, spreman sam navesti točan položaj svih skrivenih kamera u svim dvoranama! Nema drugog izbora, mogu samo putnicima reći istinu. Ne smatram se junakom, zato što djelujem iz vlastitih interesa: ne želim živjeti u tranzitnoj zoni gdje vlada nezakonje i tajno špijuniranje. Neka moje pismo pročitaju svi putnici svijeta!
Srdačno vaš,
Edward Snowden,
30. srpnja 2017.,
Rusija, Moskva, zrakoplovna luka Šeremetjevo, tranzitna zona.
Prošlo je još tri dana. Kako su pokazale sigurnosne kamere, kabina je i dalje bila zaključana, otamo nitko nije izlazio, iako su se s vremena na vrijeme čuli tužni uzdasi. Četvrti dan iz kabine se začuo nejasni, ali mirni glas:
Posjetitelji toaleta! Razočarao sam se u toaletne kabine! Oslobodile su me svih iluzija! Više ne mogu šutjeti! Imam što da izgubim, nije mi bilo loše ova tri dana. U kabini je bilo dovoljno suho. Imao sam na čemu sjediti. Imao sam vodu i papir. No to je sve sad stvar prošlosti. Ni za čim ne žalim. Posjetitelji toaleta, morate ovo znati: Papir se nikad ne kida tamo gdje su rupice! Svi su nas varali! Poručite to svima!
Zbogom!
Škljocnula je ručica za puštanje vode, čuo se šum, a potom je nastao tajac. Kad su provalili u kabinu, ona je bila prazna. Otad više nitko nije vidio Snowdena. Samo su oni koji su pecali na rijeci Moskvi pričali da su vidjeli nekog koji je brzo, uz riječnu struju, plivao prema Ekvadoru. Ali tko vjeruje ribičima?