Kako riješiti nacionalno pitanje u Rusiji

Izvor: Sergej Jolkin

Izvor: Sergej Jolkin

Nacionalna politika je jedno od najsloženijih pitanja u Rusiji. Međunacionalni konflikti su problem koji se nepredvidljivo pojavljuje na bilo kojem mjestu. Posljednji takav primjer svakako je konflikt u Pugačevu u Saratovskoj oblasti.

Nakon nemira u gradu Pugačevu, u Saratovskoj oblasti, koji su nastali nakon što je 16-godišnji Čečenas ubio vojnika  Ruslana Maržanova, različite političke snage počele su predlagati svoja rješenja nacionalnog pitanja u Rusiji. „Općeruski narodni front“ želi osnovati posebni Centar za međunacionalne i migracijske procese, koji ne samo da mora pratiti već započete međuetničke konflikte, nego i proučavati prilike koje dovode do njih. Predstavnici Civilne komore su nakon proučavanja došli do zaključka da se u gradovima u kojima nastaju konflikti moraju osnivati međunarodna društva. A također na federalnoj razini osnovati Agenciju za nacionalne poslove. Nedavno je Ministarstvo regija izrazilo ideju za stvaranjem nacionalnih kulturnih centara gdje će se ljudi upoznati s kulturama raznih naroda. Stručnjak je objasnio da je svaka od tih ideja dobra na svoj način, treba ih sve prikupiti te izraditi najbolju varijantu koja bi u potpunosti mogla ostvariti mehanizam nacionalne politike. 

Trenutno nam je najbliže iskustvo koje smo naslijedili od Sovjetskog Saveza. Tad se politika sastojala u tome da se pitanje nacionalnosti gura u drugi plan. A uvijek se isticalo klasno pitanje. Formula je bila sljedeća: nacionalne republike Sovjetskog Saveza bile su samo po formi, ali su po sadržaju bile socijalističe. Formalno je vrijedio princip „prijateljstva naroda“ i klasne solidarnosti. Smatralo se da se nacionalno pitanje može u potpunosti riješiti samo u socijalizmu.

Praksa se sastojala u ostvarenju principa: ruski narod je „stariji brat“ i mora dati sve od sebe kako bi se drugi narodi razvijali te se uključili u proces modernizacije. Rusija je morala nositi odgovornost za ostale narode te nesebično žrtvovati svoje interese.

Kao primjer može se navesti „osvajanje ledine“ u pedesetim, kad se pojavio sljedeći izbor: ili razvijati europski dio gdje je uglavnom bilo rusko stanovništvo ili razvijati udaljene dijelove, recimo Kazahstan, i obrađivati njihovu zemlju. Odabrano je ovo drugo. Politika prioriteta zabačenih nacionalnih dijelova ostala je i do kraja SSSR-a.

U predizbornom članku „Rusija: nacionalno pitanje“ predsjednik Vladimir Putin predložio je riješenje nacionalnog problema. Predložio je da se Rusija shvaća kao jedinstvena „država-civilizacija“ u kojoj se identitet temelji na čuvanju „ruske kulturne dominante“ koja ne ovisi o nacionalnosti. Pritom je naglašena uloga ruskog naroda – ujediniti i učvrstiti jedinstvenu civilizaciju.

Dosta nam je hraniti druge?
Stanovnicima Rusije i drugih država bivšeg SSSR-a također su dobro poznati snovi o suverenoj budućnosti. Oni su poslužili kao katalizator za dezintegraciju SSSR-a, čiji je odlučujući čimbenik bila upravo Ruska Federacija, no i čitav niz ostalih republika rado je raspravljao o „susjedima-parazitima“.

Ipak pojavljuje se mnogo pitanja kako tu formulaciju ostvariti u stvarnom životu. Političari znaju da je potrebno izjednačavati socijalno-ekonomsko stanje svih ruskih građana. Stručnjaci često govore da „ne postoji nacionalni problem, ali postoji problem društvene nepravednosti“. Postoji predodžba o tome da neće biti konflikata ako ljudi puno zarađuju i dobro žive. No takav pristup zaboravlja, na žalost, na mnogobrojne razlike u kulturama, a u posljednje vrijeme to se pojavljuje kao katalizator za konflikte. Upravo zbog toga moramo razvijati kulturu međusobno razumijevanja. Moramo što više učiti jedni o drugima. Zato nam se ideja Mistarstva regija o osnivanju kulturnih nacionalnih centara čini jako korisna.

Što se tiče prijedloga političara i društvenih organizacija, treba ih sve skupiti i proanalizirati. Bilo bi dobro sazvati koordinacijski centar koji bi skupio sve prijedloge. Potrebno je javno razmotriti sve varijante. A zatim ih proanalizirati te što učinkovitije riješiti. Potrebna je suradnja Državne Dume, Civilne komore (organizacija koja osigurava međusobnu suradnju ruskih građana i vlade op. red.), vladinih struktura te svih organa izvršne vlasti. Samo u tom slučaju mogli bi već na jesen imati praktični dokument od kojeg bi se moglo dalje krenuti u ostvarivanje danog rješenja.  

Leonid Poljakov – voditelj katedre za opću politologiju na Višoj školi ekonomije