„Slučaj Snowden“: geopolitički fenomen ili provokacija

Izvor: Nijaz Karim

Izvor: Nijaz Karim

Slučaj analitičara Edwarda Snowdena traje već tjednima, puneći glavne kolumne svjetskih novina. Što duže traje, sve više podsjeća na farsu nego na politički skandal.

Od samog početka nije nas napuštao osjećaj određene disproporcionalnosti između Snowdenovog statusa, onih podataka koje je on pred nas „prolio“ i onog političkog efekta koje je to „izlijevanje“ prouzročilo.

Čini se da je Snowden do određene mjere „podmetnuta“ figura. Pritom ni on sam nije do kraja osvijestio svoju ulogu. Lako moguće da su drugorazrednog analitičara CIA-e jednostavno iskoristili oni koji se nalaze u opoziciji aktualnom američkom predsjedniku Baracku Obami i koji mu žele pokvariti summit „osmorice“ u Sjevernoj Irskoj.

To im je djelomično i uspjelo. Postoje povodi za razmišljanje da je upravo, zbog skandala s „prisluškivanjem“, Obama odgodio objavljivanje svojih prijedloga za buduće smanjenje strateških naoružanja. Naime, to je bio i jedan od glavnih razloga okupljanja „osmorke“. 

S druge strane, bilo bi pogrešno reći da je Snowden nanio nekakav smrtonosni udarac  reputaciji Washingtona. On je nanio udarac po Obaminoj reputaciji, koji je prihvaćen od strane građana kao čovjek koji će vratiti američkoj politici gotovo zaboravljene demokratske vrijednosti.

Manje bi nas, recimo, čudilo da se George Bush bavio prisluškivanjem saveznika. A od republikanske vlasti to bi upravo i očekivali. No od Obame smo očekivali nešto drugo, i zbog nečeg drugog je naposljetku dobio Nobelovu nagradu.

Također teško se može govoriti o tome da je skandal nanio stratešku štetu odnosima Europske unije sa SAD-om. Zar netko ozbiljno može misliti da su suvremene europske elite spremne posvađati se s Washingtonom zbog toga što ih SAD uhodi? 

Da je uvreda bila ozbiljna, teško da bi europske države s takvom brzinom tražile Snowdena u zrakoplovu predsjednika Bolivije.

Siptomatično je da su upravo države Europske unije (a nipošto Washington koji je taktično šutio), organizirali međunarodni skandal te protiv sebe okrenuli, čini se, čitavu Latinsku Ameriku.

Reći ću otvorenije: čitav ovaj skandal čak može Washingtonu ići u korist. U uvjetima potpuno sporne politike u posljednje vrijeme (pregovori s Talibanima, izbjegavanje realne intervencije u sirijski konflikt te nezainteresiranost u pogledu Turske), SAD-u odgovara nekakav fantomski objekt koji na sebe skreće pozornost u političkim krugovima i masmedijima.  

Epopeja Snowdena u moskovskoj zrakoplovnoj luci je poučna. SAD bi zaista bio jako sretan kad bi neka država pružila Snowdenu politički azil. Odnosno uzela na sebe „glavobolju“ te postala objekt propagandnog pritiska od strane Washingtona, svojevrsnim „fokusom“ kritike.

Zanimljivo je da je Snowden želio prije završiti u zemljama EU-a nego u takvim državama kao što su Venezuela, Bolovija i Kuba: pristanak Venezuele i Bolivije da prihvati bjegunca nije izazvao nikakvo oduševljenje kod Snowdena.

Snowden je propustio desetak prilika da dospije u one države koje bi ga teško predale SAD-u. On je iz nekog razloga usredotočio svoje snage da dobije azil tamo gdje je za to jako malo vjerojatno.

Idealna varijanta za Snowdena bio bi azil u Rusiji. Taj dojam se još više pojačao, kad se Snowden našao u ruskoj zrakoplovnoj luci te nekim čudom propustio zrakoplov za Kubu.

Drugim riječima, Rusija je bila ta koja je morala pustiti na svoj terirorij tu „glavobolju“, dopustivši da se i dalje demonizira u medijima. Život s tom „glavoboljom“ značio bi da je Rusija ostala bez mogućnosti da utječe na informacijsku aktivnost „borca za demokraciju“.

Čini se da je Washington jako razočaralo to što je Rusija pristala to učiniti, no samo pri određenim uvjetima koje je istaknuo Vladimir Putin. Naravno, radi se o tome da Snowden prestane sa svojom antiameričkom aktivnosti.

Kakvi zaključci se mogu izvući iz slučaja sa Snowdenom? Danas je informacijska transparentnost takva da se nitko ne može sakriti iza vela tajne. Čak i onima koji misle da su u velikoj tehničkoj prednosti. Informacijsko društvo je opasno, ali uzajamno oružje, koje ponekad „zapuca“ i po sebi. 

Dmitrij Evstafjev je profesor na katedri komunikologije Više ekonomske škole, promatrač časopisa Indeks sigurnosti.

Engleski tekst na sajtu Russia Direct.