Filofobija ili mržnja prema ljubavi

Izvor: Nijaz Karim

Izvor: Nijaz Karim

Državna Duma je u proteklih mjesec dana donijela dva restriktivna zakona (Zakon protiv gay propagande i Zakon koji istospolnim brakovima zabranjuje usvajanje djece) koji su izazvali burne rasprave kako u ruskim tako i u stranim medijima. Europska unija je apelirala na Rusiju da se suzdrži od usvajanja zakona za koji se „vjeruje da će povećati diskriminaciju i nasilje protiv predstavnika seksualnih manjina“. Ruski vjesnik vam donosi tekst Leva Rubinštejna, poznatog ruskog pjesnika i esejista, o rastućoj homofobiji i mržnji u ruskom društvu.

Već sam govorio, i ne jedanput, o takvom teško spoznatljivom društvenom fenomenu kao što je mržnja prema ljubavi. Ali ta se iracionalna mržnja isto kao i njezin objekt, odnosno ljubav, mijenja, stječe nove oblike, traži nove riječi.  

Oni koji danas s teškim veprovskim soptanjem uvode i pooštravaju u društvu različite oblike mržnje prema ljubavi i slobodi uzaludno smatraju da izmišljaju nešto novo. Oni čitavo vrijeme govore – naravno u ime naroda – da su njihovi („kao i kod svih Rusa“) moralni osjećaji duboko povrijeđeni prizorom muškaraca ili žena koji se ljube.

Ipak postoji povod za maleni optimizam. Zato što ne tako davno, odnosno u granicama jednog ljudskog života, ti isti vječno povrijeđeni nisu se ništa manje zgražali pred prizorom raznospolnog para koji se ljubio na pokretnim stepenicama u podzemnoj stanici. Toga se, zamislite, jako dobro sjećam. A također se sjećam da su se beskonačno zgražali pred prizorom minica, dugačkih kosa, brižljivo poderanih na koljenima traperica, kratkih hlača, „irokeza“, hipijevskih narukvica prijateljstva. Njihove moralne i estetske predstave o životu i „redu“ bile su duboko povrijeđene. Policija je tradicionalno, u potpunom skladu sa zavjetima velike ruske literature a naročito Fjodora Mihajloviča, uvijek držala stranu poniženim i uvrijeđenim te s određenom dozom zadovoljstva i lovačke strasti lovila po gradskim ulicama uvreditelje društvenog morala.  

No možemo govoriti i o tome da ljubav i osobna sloboda polagano i mukotrpno, s teškim pozicijskim borbama i gubicima, ipak postepeno vraćaju prostor svojeg prijeko potrebnog postojanja. I ubuduće će ga vraćati. I naravno da će pobijediti. Jedino je pitanje s kakvim naporima i žrtvama. 

I složimo se radi pravednosti da je kod nas sa čitavom tom stvari ipak malo bolje nego u drugim banana-državama gdje te za kratke hlače mogu kamenovati. Dakle, kao što se kaže, grijeh je žaliti se.

Drakonske kazne za „gay propagandu“ u Rusiji
Državna Duma je gotovo jednoglasno prihvatila prijedlog zakona o novčanom kažnjavanju promoviranja homoseksualnosti među maloljetnicima.

Ali ni mrzitelji ne dižu ruke. Sama se supstancija mržnje – u potpunom skladu sa zakonom o održanju mase – samo ulijeva u nove sudove ili poprima nova agregatna stanja. Bacili mržnje, kao što je i karakteristično za bacile, traže i nalaze najslabije, najnezaštićenije, najosjetljivija mjesta u društvenom organizmu.

Ne treba sumnjati u to da u osnovi homofobne razularenosti ne leži samo i ne u tolikoj mjeri glupost, provincijalizam, sujevjerje i elementarna nepismenost (iako, naravno, i to) koliko prije svega kemijski čista mržnja, mržnja prema samoj ljubavi. Barem zbog onih koje do dubine duše ponižava prizor muškaraca koji se ljube, a koje obično uopće ne ponižava prizor muškaraca koji se tuku.

No to je razumljivo: tuča je za njih samo „varijanta norme“: „Pa što, muškarci raščišćavaju neke stvari. To je normalno. To su frajeri! Mangupi! Nisu pičkice!“. To je sve iz onog starog, ali pouzdanog repertoara: „tko se boji, taj poštuje!“, „tko se ispričava, taj je slabić“, „tko se povjerava, taj je luzer“, „tko se tuče, taj se voli“.  

Rusija uvodi zabranu usvajanja za gay strance
Nakon što je Državna Duma prihvatila prijedlog zakona o novčanom kažnjavanju „gay propagande“, ruski parlament je otišao i korak dalje te je zabranio usvajanje djece homoseksualnim parovima.

A izražavanje je ljubavi, posebno ako su im motivi te ljubavi nerazumljivi, dakle, neprijateljski, naravno patologija. 

U naše vrijeme mržnja doslovce ispunjava zrak javnog života. To se posebno lako primijeti kad se vratiš u Moskvu nakon kraćeg izbivanja.

Otprilike prije mjesec dana šetao sam po čudesnom gradu Krakovu. On je i ovako prekrasan, taj grad, a sad je još i jorgovan cvjetao. 

U jednoj od najživljih ulica vidio sam jedan ženski par, stajao je nasred pločnika i zanosno se ljubio. A potom sam se uhvatio kako se nemirno osvrćem oko sebe u iščekivanju nekakvog Milonova koji će sad dojuriti na vatrogasnim kolima uz gromoglasnu sirenu i uvesti ovdje reda.

Ne, hvala bogu, to je bio sasvim drugi grad. A naokolo su šetali sasvim drugi ljudi. Oni su prolazili pored njih, pažljivo obilazili zaljubljene, smješkali se, brbljali, jeli sladoled, živjeli svu šarolikost života. Samo je jedan mladić, učinilo mi se da je stranac, prolazeći pored para zaokupljenog sobom, namignuo s odobravanjem i podignuo palac: sjajno, neka sloga i ljubav vladaju među mladima. One, međutim, nisu ni njega primijetile. 

Ruski tekst na sajtu Grani.ru