„Velika igra“ u Središnjoj Aziji je već odavno završena

20. lipnja 2013. parlament Kirgizije izglasao je objavu o raskidu ugovora o najmu centra za prijevoz snaga NATO-a (zapravo SAD-a) u bazi zrakoplovne luke Manas u okolici glavnog grada države. To znači da će u lipnju sljedeće godina sva infrastruktura centra biti obustavljena. 

Od trenutka pojave američke zrakoplovne baze na području Kirgizije u 2001. išle su glasine o njezinom mogućem zatvaranju. Vlada središnje azijske republike stalno je postavljala pitanje o potrebi povlačenja nakon čega je dobivala od Washingotna različite informacije. Naravno, obraćala se i Moskvi koja se krajnje revno odnosi prema stranoj prisutnosti (tim više vojnoj) na području bivšeg Sovjetskog Saveza.

Dakle, 2009. drugi kirgijski predsjednik Kurmanbek Bakijev je tijekom posjeta Moskvi službeno objavio o zatvaranju američke zrakoplovne baze. Još više, čak je potpisao odgovarajući zakon. No već za nekoliko tjedana izjavio je da to nije konačna odluka. Na kraju je postignut dogovor o osnivanju transportnog centra za NATO snage u Afganistanu. 2011. treći predsjednik republike Almazbek Atambajev je izjavio da bi u Manasu želio vidjeti prijevozni centar građanske avijacije, a ne vojni objekt. Prema njegovim riječima, prisutnost stranih vojnika u zrakoplovnoj luci glavnog grada nije najbolji simbol za mladu državu.

Može li se govoriti da je na taj način stavljena točka na priču s američkom vojnom prisutnosti na području Kirgizije? Ili je to još samo jedno mnogotočje?

Kad se danas proučavaju procesi na području bivšeg SSSR-a neobično je popularno proučiti interese Rusije i zapadnih država u terminima međunarodne politike 19. stoljeća. Često se, ponekad s pravom, citira metafora „velika igra“ Josepha Kiplinga. Međutim, srednjoazijska geopolitika nije danas primjer „velike igre“, koja se temelji na velikoj konkurenciji nekoliko središta sila. Ona je primjer višestruke međuovisnosti. S jedne strane Moskva razmatra postsovjetski prostor kao područje svojih ekskluzivnih interesa i teži ostvarivanju principa razmjene prednosti i prvenstva. 

Kako je Veliki vođa postao grobar SSSR-a

Naprimjer, ruska strana ima prednost na vojno-političkom ili energetskom području, a njezin partner olakšice po pitanju dugova, kredita i migracijskih pitanja (posebno važna tema za sve republike Središnje Azije). Dakle, u rujnu 2012. predsjednik Vladimir Putin je bio u posjetu Kirgiziji nakon čega je uspostavljen dogovor o nastavku vojnog prisutstva u republici (baza Kant) do 2032. i ostvarenju zajedničkih projekata na području hidroenergetike. Pritom je Rusija pristala na to da će izbrisati kirgijske dugove u iznosu od 189 milijuna američkih dolara. 

Po sličnoj se matrici grade odnosi između Rusije i Tadžikistana. S druge strane, Moskva je, za razliku od Ukranije i Južnog Kavkaza, u puno većoj mjeri spremna na suradnju sa SAD-om u Središnjoj Aziji. Moskva se boji kolapsa u Afganistanu nakon odlaska Amerikanca i njihovih saveznika. Iz toga i proizlazi njezina spremnost da trpi američku vojnu prisutnost u srednjoazijskim republikama. Doduše, posljednja teza treba pojašnjenje. Naravno, Moskva nije zainteresirana za to da Amerika širi svoju prisutnost, jer će na taj način Washington izgubiti interes prema Rusiji kao važnom igraču u toj regiji. Drugim riječima, je li potrebno u čitravu stvar uvlačiti Moskvu, ako postoji mogućnost Washingtona da direktno izgradi odnose sa srednjoazijsim državama.

Bostonska tragedija – povod za zbližavanje

No i same su se države Središnje Azije tijekom dvaju desetljeća neovisnosti navikle diversificirati svoje vanjskopolitičke kontakte. I čak je Kazahstan, najvažniji strateški partner Ruske Federacije u Euroaziji, bio počašćen komplimentima za uspješnu suradnju od strane Washingtona. I danas stručnjaci razmatraju mogućnost otvaranja novog NATO-vog prijevoznog centra na području Kazahstana. Nije isključeno da Biškek želi „podići letvicu“ u svojim odnosima s NATO-om i sa SAD-om. U tom slučaju Moskva ima ograničene mogućnosti u sprečavanju takvog scenarija. I teško da će se zbog toga boriti do posljednje kapi krvi. Tim više ako se uzme u obzir postojeći dogovori s kirgijskom vladom. 

Autor je gostujući znanstveni suradnik Centra za strateška i međunarodna istraživanja u Washingtonu