Zbog čega vole SSSR oni koji ga se ni ne sjećaju

Izvor: Sergej Jolkin

Izvor: Sergej Jolkin

Na fakultetu novinarstva Moskovskog međunarodnog sveučilišta dajem studentima jedan zadatak: napišite pluseve SSSR-a. Ne zanima me što oni misle o Sovjetskom Savezu, već na koji se način SSSR urezao u sjećanju onih koji o njemu pričaju.

Kao odgovor dobivam sedam tekstova. Prilično ironičnih: „Ropstvo, jednakost, gadost“ ili „Imaginarij Sovjetskog Saveza“...

Dakle: što žele ti dvadesetogodišnjaci vratiti iz sovjetske prošlosti?

Besplatno obrazovanje i zdravstvo – pet napomena.

Stabilnost i sigurna budućnost – pet.

Povezanost, prijateljstvo, dobrota – četiri.

Sigurnost, nepostojanje kriminala – četiri.

Dobro obrazovanje, intelektualni život – tri.

Socijalna zaštićenost – tri.

Samoostvarenje, razvoj umjetnosti, uključujući i televiziju – tri.

Dva puta je spomenut „razvoj sporta“, „snažna vojska“, „kvalitetno zdravstvo“, „riješeno stambeno pitanje“. „Tehnička baza“, „ljubav prema domovini“ i „prekrasni ukus žvakače“ spominju se jednom.

I zaista imaginarij.

Naravno, ne suzdržavam se od komentara. Govorim da taj sport u SSSR-u nije bio toliko masivan koliko je zapravo bio obavezan, a školarci su rado izbjegavali fiskulturu (kao, uostalom, i danas). Pričam im da u školskim učionicama nije bilo tuševa, da za odrasle nisu postojali fitness-klubovi i da si jedino preko veze mogao dobiti godišnju kartu za bazen. 

Jedna studentica piše da si u SSSR-u „mogao mirno držati ključ od stana pod otiračem“. I što da im sad kažem? Da su nas dvaput opljačkali, da je Arkadij Vaksberg pisao u Literaturnoj gazeti skice o surovosti nemotiviranih prekršaja?   

Ali šutim, jer se i sam uhvatim u nostalgiji za koječim iz sovjetskih vremena. Od studentskih popusta u kupejima do crnog kruha za 18 kopjejki. 

Gledajući općenitije, u sovjetskom životu postojale su vrijednosti koje danas polako iščezavaju. I ta me činjenica ozbiljno uznemirava.

Prva takva vrijednost je svakako poezija. Prezreni Asadov, obožavani Samojlov, samizdatski Brodski i tamizdatski Losev. „Voronješke bilježnice“ Osipa Mandeljštama ili „U ranim vlakovima“ Borisa Pasternaka čovjek bi dobio na jednu noć, pa bi se potom prepisivale i pretipkavale. Knjige Ahmatove kupovao si za nepojmljivih šest dolara u „Brezici“ (dućan za strance op. red.). Za što si na kraju mogao završiti u zatvoru.  

A drugo što mi nedostaje su intelektualni pirovi. U SSSR-u inteligecija je označavala krug gdje su se ponosili znanjem, gdje si se radi znanja mogao često i potući. Znanstvena knjižnica na Lomonosovu bila je, recimo, zatvorena za studente do četvrte godine, a Freuda ili Nitzschea mogao si podići samo uz pismeno odobrenje znanstvenog mentora.

Da, svaki obrazovan čovjek morao je čitati knjige! No tu su dužnost ljudi zbacili sa sebe kao moskvošvejski ogrtač (boljševička fabrika uniformi opred.). Čitanje smo zamijenili odlaskom u šoping.

No tu se odmah uštipnem za ruku.

Zar su bile druge varijante?! Kao što je jednom primijetio hebreist Semjon Jakerson, „dok je baka pekla kolače, sjedili smo u kuhinji i čitali knjige. A američki klinac je za to vrijeme jahao ponija po svojem ranču kojeg su mu poklonili za rođendan“.

Ali čak se ne radi ni o tome. U čitanku za dvije minute možemo staviti čitavog Brodskog i Sluckog. Izdavačka kuća Ivana Limbaha izdaje čitavog Lava Loseva. Dakle, sve ono što je bilo zabranjeno – od Foucaulta do Adorna, od  Milovana Đilasa do Avtorhanova, sad je slobodno. I imamo sve to, ali svejedno nema intelektualnih pirova. Intelektualci se jedva mogu na prste izbrojati.

I to je paradoks: postoje stihove, no izgubili su se čitatelji. To mogu samo ovako objasniti. U SSSR-u bilo je dovoljno prikloniti se jednoj od opcija – sovjetskoj ili antisovjetskoj - da bi odgovorio na pitanje „tko sam ja?“.

I taj sustav identifikacije nestao je zajedno sa SSSR-om. A u novom svijetu je otkriveno da se intelektualac ne može više prikloniti „antisovjetskoj“ opciji – on mora graditi vlastiti sustav odnosa sa svijetom. To ga na kraju krajeva i razlikuje od neintelektualca. Opozicionarstvo, uvjetno govoreći, više ne daje pravo za istinu. „Svaka podređenost čoporu je utočište nedarovitih, bez obzira radi li se o odanosti Solovjovu, Kantu ili Marxu. Istinu traže samo pojedinci i oni prekidaju sve veze s onima koji nedovoljno teže prema njoj“, pisao je Pasternak u Živagu.

Internet, elektronske knjige, trenutno kopiranje bilo koje informacije, nestanak udaljenosti u informacijskoj razmjeni nisu doveli do stabilnih vrijednosti. Upravo suprotno – do onih koje se trenutno formiraju zbog nekog konkretnog povoda, a zatim još brže pucaju.  

I sad razumijem zašto ljudi, koji su preživjeli sovjetsko vrijeme, tuguju za onim prekrasnim koje je postojalo u SSSR-u – za „samoostvarenjem“, „stabilnošću“, „obrazovanju“ te čak za „sportom“. Tako zapravo oplakuju sebe, odnosno to što se nisu mogli sami obrazovati te postići stabilnost i samorealizaciju izvan velikog društva.